Thursday, October 30, 2014

Kad odraste

Miris kestenja i zime se lagano uvlačio u naše kapute. Mala Nađa i ja šutiramo lišće na keju i smejemo se. Nađa je u teoriji ćerka moje drugarice. Ide u četvrti razred osnovne škole. Povremeno joj pomažem oko srpskog jezika, učim je da piše sastave i čitam joj priče. Volimo da šetamo zajedno i da se glupiramo. U praksi je Nađa hodajuće „Zašto“, koje me oslovljava sa „tetka“. Tako me oslovljava, jer me doživljava kao nekog svog. Njena mama govori često, kako je meni rodila dete, jer ličimo i slično se ponašamo.
Sedamo na klupu da odmorimo. Nađa iz ranca vadi dve „Čupa Čups“ lizalice.
- Hoćeš jednu tetka Tićo?
- Neću, hvala ti. Umesto šećera, biram cigaretu.
- Mama kaže da cigarete nisu zdrave.
- Nije zdrava ni jabuka.
- Jabuka je voće. Voće je zdravo.
- Zdravo je voće sa sela. Ovo iz prodavnice je štetnije od cigarete, veruj mi. Nego, znaš li ti ko je osmislio omot za tvoju lizalicu?
- Neki dizajner?
- Slikar, Salvador Dali. Ispričaću ti jednom priču o njemu.
- Hoću sad da je čujem!
- Sad smo izašle u šetnju, a i tvoja mama mi je zabranila da ti pričam ljubavne i luckaste priče.
- Ali, tetka… mama sa mnom ne priča o ljubavi. Kaže da sam još mala, da ćemo pričati kad odrastem. A ja sama pakujem opremu za fizičko i znam da napravim sendvič. I sviđa mi se Stefan iz IV-3. Mnogo je lep i igra fudbal. Samo… on je faca u školi i nikad se ne bi zaljubio u mene.
- Četvrti je razred i već je faca. Veselo. Što misliš da se ne bi zaljubio u tebe?
-  Zato što sam štreber.
- Upravu si, velika je to intelektualna razlika između štrebera i fudbalera.
- Šta je to „intelektualna razlika“?
- To ti je… kad se pametna devojčica zaljubi u glupog dečaka.
- Je l’ onda pametno biti zaljubljen?
- Za zaljubljenost ti trebaju velika mud… Treba ti velika mudrost! Nego, da mi šutiramo još malo lišće, da batalimo Stefana…
I nastavile smo da šetamo i da se smejemo. Devojčica koja se nikada nije poljubila i ja. Devojčica koja će upoznati i Stefana, i Miloša, i Marka i ko zna još koga. Vrlo brzo će zameniti svoj „Čupa Čups“ za karmin i maskaru, roze ranac za fensi torbu. Imaće skoro sve odgovore kad odraste i neće joj biti potrebna kvazi tetka. Naučiće da nije sramota biti štreber. Naučiće da nije sramota biti fudbaler, da ništa nije sramota, ukoliko pametno driblaš onu loptu unutar sebe, bio zaljubljen ili ne.


Autorka: Tijana Banović
Fotografija: favim.com

Friday, October 24, 2014

Izgubljena Venera

Sedim u bašti jednog kafića i čekam ga. Dok on kasni, ja prelistavam vesti na telefonu. Saznajem da će u petak pasti sneg, zašto jake žene privlače pogrešni muškarci, da se ove jeseni nose „orjentalni tonovi“ i da je moja Venera u biku. Ne verujem meteorolozima i tim tekstovima o zaljubljivanju u pogrešne. Bože moj, muškarac je u nekom trenutku uvek za nešto prav. I jesu li ti “orjentalni tonovi” lepši način da kažete braon? Ako jesu, onda imam jedne orjentalne čizme. I u frižideru orjentalni kolač sa višnjama. Za Veneru mi je neopisivo drago da je uopšte negde.
Prebacujem se na Fejsbuk i prevlačim prstom preko svih tih statusa i fotografija sa venčanja. Zaključujem da se ove jeseni nisu udala/oženila moja tri do četiri prijatelja. Saznajem da je Julija kao mala skupljala „Panini“ i da je slala prazne kesice da bi dobila poklon. Danas, kao velika, ona skuplja kupone u Maksiju da bi dobila komplet profi noževa. Jovana je objavila kako takođe sedi u nekom kafiću i kako piše priču u svom rokovniku. Dodala je da danas svi to rade na telefonu i završila sa:“Naopako, naopako, sve je tako naopako. Možda sam i ja.“ Džoni se čekinovao u kafani. Ovo je znak ili za zakasneli čekin, ili za kafanu koja nudi prenoćište. Na Tviteru se još uvek ne snalazim najbolje. Povremeno bacim pogled i čitam neke poetične ljude. U ovom momentu je TEXTILNA RADNICA napisala: “Tvoja sam. Zato sam i sama.” KNJIGONJUŠKAČ dodaje:”Danas u autobusu sam videla devojčicu od 8-9 godina kako sedi pored mame i čita knjigu, oči ne diže. Pomislila sam ‘Vidi, mala ja!’ “


Srknem kafu, pa zamišljam te dve slike koje su stale u tvit. Nekada slike prevaziđu tvit, ukoliko imate bujnu imaginaciju.
- Izvini, zadržali su me na poslu, pa sam upao u gužvu u prevozu. Lik u troli je smrdeo kao čopor hijena, pa sam morao da izađem i da sačekam sledeću. Onda na stanici sretnem bivšu. Čoveče, mislim da je imala manje sise dok smo bili zajedno. Jebena karma. Šta mi ti radiš? Novosti?
- Upravo sam nam našla idealnu kafanu u koju primaju ljude sa orjentalnim čizmama. Znaš, u petak će sneg. I da, znam na koji način možemo da dođemo do ultra-kvalitetnih noževa za male pare. Jesi li znao da imam Veneru u biku? Bila sam ubeđena da je ta moja Venera otišla u božju mater. Gde je tvoja Venera?
- Vidim, kod tebe je žurka u glavi. I moja Venera je izgleda zapalila u tu božju mater. Posle pozorišta mi se ne javlja. Tako mi i treba kad hoću da ispadnem kulturan i fin.
- Možda joj se nije svidela predstava?
- Zvao sam te na kafu, ne na turu sarkazma. Neću da joj pišem opet. Imam ja svoje dostojanstvo. Posle sedme poruke je vreme da stvarno stavim tačku.
- Tačke su komplikovana stvar. Zamisli kada bi neko izmislio finu vutru koja ubija ljubav. Dođeš slomljen kući, naduvaš se i ujutru cap. Nema ljubavi. Nisi komplikovan. Ništa te ne boli. Srce zdravo. Sve si zaboravio i ništa ne osećaš. Nekim ljudima su bre, potrebne godine da se oporave.
- A šta ćemo kad ti zafali ljubav?
- E, tu na snagu nastupa fina vutra koja podstiče ljubav. Doduše, ona bi bila nešto skuplja. Njeno delovanje je kranje predvidivo. Obuzme te ljubav koja je prijatna, lepa, poletna, inspirativna. Nema kompromisa, nema žrtvovanja – to je zastarelo. Ukoliko treba da se žrtvujem u 21. veku zbog nekog, bolje da nikakve opijate ne uzimam.
- Ideja je ujedno i idealna i suluda. Da izmisle tu vutru, postalo bi nam dosadno. Ko bi nas nervirao i podsećao da imamo dostojanstvo? Zbog koga bismo pravili ludosti i kasnije se tome smejali?
I zaista, šta mu dođe ta ljubav? Svi hoće da je definišu. Prvo je žele i maštaju o njoj, a onda je odbacuju. Da li je ona izlazak iz nečega ili ulazak? Je l’ ljubav kad me nervira, ili kad mi ispravlja greške u tekstu? Ili je ljubav kad je sve skladno i dosadno. Svako ima neku svoju definiciju i razlog. Do tad, sakupljajte kupone za noževe ili sličice. Nađite Veneru i nekog da vas greje u petak, ukoliko stvarno ljosne sneg. Može i deblji kaput…
Autorka: Tijana Banović
Fotografije: girlscene.nl

Wednesday, October 22, 2014

Šta ste poslednji put probali prvi put?

Pošto je bio ponedeljak, a postoji neko nepisano pravilo da tada “valja započeti nešto”, krenula sam da se “opremam” za diplomski rad iz copywritinga. Ko ne zna šta je copywriting, slobodno neka izgugla, jer više nemam snage da objašnjavam ljudima da ne radim u kopirnici. Elem, čitam, gledam reklame, zapisujem i naletim na jednu u kojoj narator kaže: “Šta ste poslednji put probali prvi put” Sklonim ja lepo literaturu, napravim blago teleću facu i počenem da razmišljam o ovom pitanju.
Zapisala sam sledeće:
-Provela sam celu noć na keju sa nekim ko me nije puno pitao, a puno je razumeo. Iz ranca je izvukao dve plastične čaše i flajku vina. Uspeo je da me dogura do jutra.
- Bila sam sama na ulici i po prvi put sam osetila tišinu. Provaliju samoće. Na trenutak, ali samo na trenutak sam sebi priznala da sam možda izgubljena. Nemaš nekog da te poljubi da prođe. Da te pita: “Mačko, jel možeš?” Da potom onako šeretski namigneš i da slažeš da možeš. Posle par koraka sam shvatila da postoje oni koji su zajedno, a da se guše tišinom. Oni koji šetaju tišinu udvoje. Oni koji vode ljubav u tuđim mozgovima. Koji ne znaju koga drže za ruku, dok dele jastuk i sanjaju erotske snove.

- Po prvi put sam deveti put pročitala “Gospodu Glembajeve”.
- Naletela sam na pijane klince na mostu koji su mlatarali polupraznim flašama i pevali “Mi menjamo dan za noć”. Znam da nemam sluha, ali to nije bio razlog da dozvolim da skrnave EKV. Da skrnave ljubav. Probudila se aždaja u meni, pa sam im onako profesorski objasnila značenje pesme. Da se ona ne peva, kad se ne oseća. Jedan mali iz čopora mi se okrenuo i rekao: “Tetka, opusti se i dođi da cirkaš sa nama. Totalno si seksi kad si nadrkana!” Zabolelo me ovo “tetka”. Boleo me EKV.
- Htela sam da skinem duks u parku, jer je jednom dečaku bilo hladno. Imala sam samo brus ispod. Moja muževnost i kavaljerstvo isplivaju na površinu u kritičnim momentima.
- Upisala sam treću školu iako drugu završavam, a prvu verovatno nikada završiti neću.
- Kupila sam kera “za kuću”. Baba je uvek govorila da su “kerovi za dvorište”. Prekršila sam njeno pravilo. Sad imam sina Radoja koji je pravi pit bul u telu maltezera. Volim ga kao da sam ga stvarno rodila. Sita se ispričam sa njim. Normalnim kerovima su fetiši čarape i obuća. Radoju su fetiš brushalteri. Svake nedelje omlati barem dva. Još uvek nisam skontala na koji fazon ih skine sa sušilice za veš. Ozbiljno planiram da porazgovaram sa veterinarkom. Možda je zreo za ženidbu?
- Probala sam vegansku hranu. Ne znam šta sam probala.
- Naletela sam na bivšeg dečka na koncertu “Hladnog piva”. Fascinantno je da dve tako različite osobe mogu isto da urlaju na iste pesme. Da posle koncerta odu na svirku i da bleje u mraku, jer je nestala struja. I da pričaju. Fascinantno je to da ga mnogo više volim kao bivšeg, nego kao tadašnjeg dečka.
- Obećala sam nekome da ću ćutati. Nisam obećala da neću pisati o tome.
- Napisala sam priču u kojoj se iz aviona vidi da sam se zaljubila. Obično u mojim pričama ne znate šta je laž, a šta istina. Samo oni koji me poznaju mogu jasno da odvoje realnost od fikcije. Sve ostalo je voajerizam.
- Dopisivala sam se sa svojim fanom. Fan je po mom mišljenju kontradiktorna i pomalo strašna reč. U takvim situacijama mi prođe kroz glavu pesma “Ne veruj u idole”. Naravno da vam prija kad vam neko kaže da vas čita i prati. Da obožava vaše tekstove. Da ste vi “Ženski-bog-u-pantalonama”. Da je morao da vidi kako izgledam na fotografijama, da bi se uverio da sam “realna”. Da se zaljubio u moje redove, energiju i sve ono što radim na sajtu (redakcija zna da sam tu samo ministarka sa foteljom :-) ).  Zbunila sam se. Valjda zato što mi se ovako otvorena situacija dogodila prvi put. Objasnila sam mu da sam hipersenzitivna osoba, da nisam nikakva “žena, majka, kraljicaaaa”, da ribam wc-šolju sama, da mi se podočnjaci često slažu sa teget starkama i da opasno podrigujem posle punjene pljeke. Trenutno, samo lajkuje moje tekstove. Izgleda da je odlučio da ostane zaljubljen isključivo u moje redove.
- Plesala na kiši. U parku. Sa limenkom piva u ruci. Smejala sam se. Niko me nije gledao čudno.
Kad podvučemo crtu, dosta je tu stvari urađeno prvi put. Čini se da mi nikada nije dosadno. Da i u trenucima dosade sebe umem da zabavim i da uradim nešto  prvi put. Uostalom, prvi ili peti put, koga je briga, sve dok radimo nešto za sebe. I dok nam je lepo. Lepo je tako lepa reč.
Autorka: Tijana Banović
Fotografije: content-16.foto.mail.ru

Tuesday, October 21, 2014

Majke mi, pesma!

Lezi na krevet i zavali se među moje jastuke. Ponašaj se kao kod svoje kuće, iako je ovo moja kuća. Odavno je nevažno šta je moje, a šta tvoje. Znaš, imam pesmu za tebe. Nemoj da se smeješ. Majke mi, napisala sam pesmu, iako ne znam da ih pišem. Bila je takav neki dan… onako šaren. Naletela sam na poznanicu koja me je pitala kako sam. Rekla sam joj da sam šareno. Crno i crveno se sažimalo u meni. Obukla sam onu sivu majicu, plave pantalone i nakačila sam tufnastu torbu. Ona me je doslovno shvatila: “Totalno su ti kul te boje”. Smejala se. Smejala sam se i ja… ne znam što… boja nije bilo…
Onda sam otišla kod drugarice koja ima bebu. Gotivim ja njenu bebu, jer se uvek smeje dok pravim neke face. U onom momentu kad beba krene da vrišti, prestanem da je gotivim. Samoživa sam, šta li? Nespremna. Previše volim svoje bubne opne. Previše volim tišinu. U naletu bebećeg vrištanja se promanjaju reči:”Uskoro ćeš i ti biti majka. Najlepši osećaj na svetu. Nemoj predugo da čekaš… može materica da ti se pretvori u ćuftu.” Od tad ne jedem ćufte.
Uveče sam SAMO šetala kera u parku. Tačnije, želela sam SAMO da ga šetam, a pridružila nam se jedna očuvana gospođa u dobrim cipelama. Ispričala mi je svoju priču. Rešila je da se ne uda, dok ne nađe muškarca koji će se obradovati kada je vidi poput njenog kera. I nije se udala. Zahvalila sam joj se za ovaj motivacioni kraj priče. Navukla sam slušalice na uši i pustila Jan Tjersena. Jedna osoba mi je rekla i da su Jan Tjersenovi nastupi uživo pravo razočarenje. Doduše, tadašnji dečko je hteo da je iznenadi kartom za njegov koncert, a u stvari joj je prekino šoping u Rimu. I u stvari ona nije ni odgledala “Čudesnu sudbinu Amelije Pulen”, pa ne može da zamišlja njegovu muziku. Po njenom mišljenju to je film za lujke, koje mogu mnogo da zamišljaju.

Zaklopila sam oči i zamišljala sam da sam na Monmartru. Zamišljala sam to najsavršenije mesto na svetu, na koje često odlazim, a naročito u ovo doba godine. Kažu da je Pariz najlepši u ovo doba godine. Kažem da je Pariz najlepši u svako doba godine kad si zaljubljen.
Vratila sam se kući. Sve se izmešalo. Boje kojih nema, ćufte, muškarac koji se raduje poput psa, definicija lujke. Onda sam omlatila šest piva. Znam da me zamišljaš kao nekog alkosa koji svoju platu troši u kafani “Malo Takovo”, da u poslednje vreme nema teksta u kojem ne spominjem pivo. I majka mi je skrenula pažnju. I Đu je rekla da treba da oladim, jer sam ipak, urednica, budući poslodavac bi mogao da čita ove tekstove. Burazer se potajno nada da će ove tekstove pročitati neko strašno uticajan iz pivare i da će me sponzorisati. Ipak, mislim da ne postoji bolji priručnik za samopomoć od… piva. Obesi me! Takva sam.
I napokon sam se bacila u krevet. Osećala sam se kao prebijeni pubertetlija koji je zaboravi da se umije i očešlja. Čekala me je marketinška kampanja koju treba da osmislim do sutra. Za neku glupost. Za glupost sa ukusom. A ja sam počela da ti pišem pesmu. Majke mi, pesmu, iako ne znam da ih pišem.
Znaš, ne treba meni frajer koji mi šalje poruke u kojima mi priča kako želi da me „otrese“. Treba mi frajer koji će da me zatrese. Ne mora čak ni da bude frajer. Danas su svašta frajeri. Treba mi da volim.
Eto, sad kada znaš zbog čega je nastala pesma, zavali se da ti je odrecitujem. I nemoj da se smeješ!
Autorka: Tijana Banović
Fotografije: favim.com

Monday, October 20, 2014

Nepodnošljiva lakoća planiranja

Sve sam smislila za tu sedmicu. Spavaću 5 sati. Ustaću pre devet. Učiću celo prepodne. Učiću poslepodne. Između ta dva učenja ću strpati u sebe 6 kafa, 3 sendviča, veliku kesu “Medenog srca”, pa nešto slano, pa još nešto da zasladim, pa jedna rakija da ubijem nervozu. Vi niste svesni koliko male žene mogu da jedu kad su nervozne. (Inače, ovo je savršen uvod teksta za moju majku, ukoliko izuzmemo alkohol).
Između dva učenja ću izdepilirati sve što niče na mom telu. Otićiću do Lilija i 25 minuta ću birati nijansu crvenog laka za nokte. Čisto da zajebavam onu tetu što me uhodi među rafovima, jer misli da nešto hoću da ukradem. Pitaće me da li mi treba pomoć. Uzvratiću joj sa jednim istorijskim: “Ne”, tonom ratnika koji neprijatelju ne dozvoljava da osvoji tvrđavu. Otvoriću prozor, iako je zahladnelo i čekaću da onaj komšija krene da svira džez koji ne razumem. Džez koji ne moram da razumem da bih ga volela. I do pijace ću otići. Pijace su lepe u jesen. Za pijacu vam ne treba razlog ili spisak. Nek stvari su i bez spiska odlična predispitna terapija.
Prošetaću Radoja u parku. Prvi put. Vreme je da izađe iz kućnog pritvora. Sve keruše će se okretati za njim.
I njega sam isplanirala. Nekog novog u mom životu. Nekog ko je u isto vreme blizak i dalek. Nekog ko mi je uleteo u svet sa padobranom. Nekog zbog kog se smejem i čujem Edit Pjaf dok koračamo. Nekog sa kim sam kisnula, a da mi nije bilo hladno. Nekog zbog kog često ispadnem glupa.
I onda ću, ukoliko se budem držala ovog plana, dogurati sebe do vikenda. Imaću diploma posle 100 godina studiranja. Biću srćna i pijana. Radovaću se ovom kraju.

Evo kako je ovaj plan bio sproveden:
Učila sam svako prepodne koje u mom slučaju kreće od 11 sati. Opustošila sam pekaru u kraju i deo sa slatkišima u prodavnici. Rakija i pijaca ovog puta nisu imali umirujuće dejstvo. O depilaciji i da ne govorim. Kontraindikacije su se ispoljile na ljubav. Blokada. Salata emocija. Svađa. Edit Pjaf je utihnula. Padam. Padobran se ne otvara. Radoje neće da šeta u parku. Neka babuskera govori kako je debeo. Kažem joj da ima bujnu dlaku i da je na dijeti. Komšija nije svirao džez. Nervoza je tu. Poslednji ispit je tu. Kraj, srećan ili tužan… postaje mi svejedno. Kraj može da bude i u novembru. Šta fali novembru?
Odlazim u Lili. Teta me vreba. Baš u tom momentu slaže tampone. Pravolinijski. Meri. Malo se odaljava od tog rafa, pa kreće opet. Pitam se, šta kog đavola tražim u Liliju par sati pred ispit. Zbunjeno gledam u deo sa raznobojnim lakovima. Teta mi se približava. Veštački osmeh, veštački zubi, crven karmin.
-          Jel vam treba pomoć?
-          Treba!
-          Tražite nešto određeno?
-          Tražim sebe!
-          Mislite na parfem koji Vas definiše? Neka mladalačka nota jasmina, možda?
-          Neću jasmin! Hoću nešto za smirenje!
-          Gospođice, apoteka je dva rafa levo od Vas.
Rekla sam hvala i izašla sam napolje.
Položila sam poslednji ispit na svom terorističkom engleskom. Napolju je pljuštala kiša. Plakala sam i pešačila do kuće. Dramski moment. Filmski moment. Emotivni moment.
Plakala sam jer sam htela da zagrlim sve one koje volim. Plakala sam jer će sad uslediti ono: “još da se udaš, da nađeš pravi posao, da rodiš decu”. Plakala sam jer sam konačno nešto privela kraju. Plakala sam jer on nije tu da me drži za ruku. I ne znam što sam sve još plakala, ali sam plakala.
Uveče su me prijatelji uzeli pod svoje. Rakija i čokoladice. I nisam znala šta je sutra.
Sutra je…
Sunce. Pijaca. Prijatelj. Radoje koji trči po parku. Crveni nokti i izdepilirane noge. On. Mesto za dvoje. Soundtrack Edit Pjaf u glavi. “Medeno srce”. Srce…
Autorka: Tijana Banović
Fotografija: favim.com

Wednesday, October 15, 2014

Ispočetka

Svaka fotografija krije priču. Otvoriš album i nesvesno uletiš u istoriju jednog odrastanja, trčanja za nečim, lomatanja po klubovima koji su se odavno zatvorili, ljudi koji više ne postoje u tvom životu. Prvo te boli, onda naučiš da se smeješ. Naučiš i da umireš od smeha. Pamtiš one lepe detalje, jer je suština upravo u detaljima…



Jedna od fotografija…
Sedim u zadimljenom klubu sa drugom. Pivo, priča i šank. Kliše bi bio da je samo tu šank i pivo. Kliše bi bio i da sedim sama za šankom i da mi prilazi neki zgodni tip sa još zgodnijom pričom. Sa pričom koju želim da čujem i koju osećam. Sa onom laganom filozofijom koja te ispreplete sa nekim u most. Kad pređeš na drugu stranu, znaš da tamo ne stoji samo krevet. Krevet za dvoje, jastuk za dvoje i uzdisaji. I ništa više. Osećanja su na „mute mod-u“.
Vratimo se na fotografiju šanka i dva drugara.
Spuštamo krigle i tonemo u razgovor.
- Znaš… danas se niko ne ubija zbog ljubavi. Jesi li primetio to?
- Nemaju ljudi vremena. Ljubav više nije moderna boljka. Rak, AIDS, saobraćajke, to prodaje priču.
- Šta onda prodaje jednostavna ljubavna priča? Maglu? Gusku u magli?
- Verovatno iluziju o nekoj tamo srodnoj duši, „volelo se dvoje mladih“ do kraja života.
- Kraj života je najčešće onda jedna sedmica, mesec… iluzija posle koje stvarno budeš guska, samo bez magle. Jesen nas je nagradila suncem, bolje vidiš, nema izgovora.
- Je l’  ti to tražiš izgovore za svoju ljubavnu priču i neko nedefinisano ponašanje?
- Tražim izgovore za fikciju. Znaš ono, čitaš nečiju priču, pa poželiš da je ta osoba stvarno u njoj. Gledaš film i poželiš Mister Darsija. Je l’  to greh? Ženska glupost? Ludost? Šta bi nam falilo da Mister Darsi prošeta kroz našu ulicu u trenutku kad su nam sređene misli i osećanja? U trenutku kad nam je i fasada sređena: isfenirana kosa, pristojna garderoba, čiste starke, crveni nokti?
- Mislim da ženama ne bi falilo ništa. Samo, to je scenario za neki bljutavi romatični film. Filmski scenario se razlikuje od scenarija u vašim glavama. Vašu iluziju rastrgne realnost, pa ne znate gde bijete. Očekujete neko ludilo emocija ili kočiju ispred stana.
Ova konverzacija sa fotografije se ubrzo svela na razlike između „Njih“ i „Nas“. Žene i muškarce. Devojčice i dečake. Priču o mitovima, sudarima svetova i o sudarima. Razlikama u poimanju ljubavi. Razlikama. Premostivim i nepremostivim. Šta se to podrazumeva, a šta ne. Muškarc žele nju koja neće da zvoca, koja pristaje na seks uvek, koja ćuti kad zatreba, koja je ortak sa kojim deli pljeskavicu sa puno luka. Posle toga se ljubite. Pa opet seks. Ima vremena za osećanja. Onda padne sneg i vi shvatite da ste zajedno ispod pokrivača. I da vam je toplo, a da ta toplota ne dolazi isključivo zbog ćebeta. Sa snegom i vremenom dođu i klišei. Dođe valjda i ta famozna ljubav. O njoj nikada više nije bilo priče, a manje uverenja. Nikad veći grad, a nikad manje ljubavi među ljudima.
 Sanjala sam i šetala kroz svoju ljubavnu priču, a da se nisam pomerala iz sobe. Zurila sam u beli zid, a videla sam najlepše slike. Nepomična, a letim. Ne znam šta želim, šta hoću, ali znam šta neću.
Neću da budem našminkana 24 sata dnevno da bi nekome bila lepa. Ne ignorišem svoj celulit. Ne odričem se gaziranih pića. Ne odručem se pića. Neću da moja ljubav bude transparentna i otvorena za svačije poglede ko dragstor. Sami, a zajedno kreiramo kraj romana ili filma, koliko god on bljutav bio. Naš je. Pa, neka je kliše. Milijarde ljudi se ljubilo pre nas. Isto, na isti način… ali različito. Ovaj poljubac je samo moj. Ovaj poljubac je samo tvoj. I briga me ko je bio pre i da li će neko doći posle. Briga me koliko će nešto da traje. Ali, mi ljubav ne diraj! Koliko god da ona ne postoji. Pusti me da budem kontradiktorna i da verujem.
Moja Aska reče: „Treba da misliš ispočetka“.
To i radim. Ispočetka. I neću prestati kad opet padnem i ogulim kolena. Ko klinka sam padala mnogo više. Stegneš zube i skineš krastu posle par dana. I opet možeš da trčiš i da se smeješ kad ti se smeje. I da se igraš. I da voliš. Ispočetka.
- Konobar, donesi mi jednu pljeskavicu sa dosta luka i reci kočijašu da parkira konje!
Autorka: Tijana Banović
Fotografije: favim.com

Odlazak

Kad sam izlazila iz tvog stana iza sebe sam ostavila opuške u piksli, kapljice vina po stolu i izgužvani papir sa obavezama. Ispod crnog šešira sam se sakrila za tuđe poglede. Klizim u noć, a sasvim je svejedno da li ću skliznuti u taksi ili u kočije. Svejedno je koji je vek. Svejedno je i koliko je sati bilo te noći.
U opštoj “svejednosti” samo su duše različite.
Duša. Sećaš se šta znači ta reč? Ne, nemoj da uzimaš rečnik i knjiške definicije. Mani me semantike. Pusti nauku. Zaboravi na sve što su ti utuvili u glavu u školi i na fakultetu. Nemoj da filozofiraš. Dušu smo nasledili od neke tamo babe, pa nam kažu “ista ona”. Duša je ono što te boli kad odlaziš, ali ti se ipak ne osvrćeš i nekako teraš po svom. Dušu je ovaj grad sažvakao i pojeo. Duša je ono što sam isprljala. To je  haljina koju nikada ne uspeš da opereš.
Kada sam izlazila iz tvog stana, zaustavio si me i stavio ruku na vrata.
- Jesi li sigurna da želiš stvarno da odeš? – upitao si.
-  Najstvarnije sam sigurna.
- Što se opet duriš? Ajmo po pivo zajedno, pa ćemo sve da rešimo razgovorom.
- Neke stvari se ne rešavaju razgovorom. Rešavaju se ćutanjem.
Kad sam odlazila iz tvog stana, znala sam da nisam ona koja treba da upozna tvoju majku i da pokuša da kuva bolje od nje. Ti nisi onaj koji mrtav pijan treba da mi recituje Lorku. Ne želim više sa tobom da delim burek, pivo, krevet, vreme. Ne želim više sa tobom da delim. Nestani! Izleti kroz prozor. Rastopi se pod noćnim svetiljkama. Izgubi se među slovima usputne priče. Izgubi se…
Odlazim iz tvog stana i ne razmišljam da li sam sanjala ili živela. Ne razmišljam. Ne tražim odgovor, ne postavljam pitanja, samo se prepuštam hodanju.

Autorka: Tijana Banović 
Fotografija: favim.com