Friday, May 29, 2015

Poželjenje

Legenda kaže da postoje ona prolećna jutra, kada je samo otvaranje očiju i miris zelenila koje niče iz asfalta – dovoljno za sreću. Duško Radović –  da je dovoljno da se probudite u Beogradu. O motivacionim priručnicima i filmovima bolje da ne govorim. Mislim da ih pišu ljudi koji nose ružičaste „lenonke“, opasno su navučeni na opijate, a u ušima im konstantno odzvanja ambijentalna muzika.

6:23 h
Budi me ker svojim arlaukanjem. Fino mu objašnjavam da u proleće Sunce ranije izlazi i da to ne znači da moramo odmah u park. I da prava deca nekada ostaju kod kuće da se igraju, iako je lep dan. Nakon ovog informativnog razgovora, usledio je moj okret na drugu stranu. Pokušavam ponovo da zaspim. Nakon pola sata, tišina mi postaje sumnjiva.

6:53h
Otvorila sam oči.
Shvatam da je trideset minuta dovoljno da se: ker ispiški po tek opranom prekrivaču, da omlati još jedan brushalter sa sušilice za veš, da izgrize dršku od zogera, da raskomada pertle sa starki, da neko vreme provede u kanti za otpatke (tek toliko da upije sve miomirise) i da se na kraju balade uredno zavuče ispod kreveta. Da se razumemo, tu se sklonio da bi se odmorio od haranja. Reči poput: „kriv sam“ i „žao mi je“ još uvek nije naučio.

7:15h
Usledio je drugi informativni razgovor u kom mu objašnjavam da ćemo da odemo po nove pertle. Posle toga će teti Kineskinji morati sam da objasni da nam treba drška za zoger. Da do kraja meseca zaboravi na dimljene nogice i ostale poslastice. Da mu se loše piše, ukoliko me ovako „obučenu bezveze“ vidi onaj slatki tip u parku.

8:11h
Obavili smo šoping. Teta Kinskinja je rekla „ti ima dobla pas“.

8:26h
Sedim na klupi sa drškom od zogera. Obučena sam bezveze. Radoje trčkara.

8: 45h
– Ehej, poranili ste ovog jutra! Čujem da su podočnjaci u kombinaciji sa crvenom drškom, totalni hit sezone.
– Zamolila bih ironiju u tvom glasu da ostavi na miru moje fešn krikove!
– Baš se raduješ što me vidiš.
– Samo što nemam kiseli kez, da to i dokažem.
– Dobro, evo da pređemo na vedrije teme. Jesi li napisala novi tekst za četvrtak?
– Nisam.
– Uh, znači i nije toliko vedro… Ček, šta ti radi simpatija?
– Ćuti.
– Kako ćuti?
– Ćuti o onome o čemu treba da priča, a brblja o svemu ostalom.
– Šta planiraš?
– Da iznajmim neki fensi ćilim i da nas katapultiram u detinjstvo.
– Znači, ništa od egzotike i nekih Tahitija i Dominikana? Što baš u detinjstvo?
– Zato što je tad bre, sve bilo lako. Imaš simpatiju kao gospodin čovek. Ne postavljaš nebulozna pitanja. Ne razmišljaš. Jednostavno staneš ispred nje i kažeš joj da ti se sviđa. I bude vam lepo. Kao kad si na pijaci. Ili pokupiš robu ili se okreneš i počeneš da tražiš novu tezgu.
– Ne treba tebi ćilim. Treba ti želja.
– Gde da nađem želju?
– Ne znam, snađi se. Uzgred, moj Atos analno zadovoljava pudlicu. Ukoliko ne urgiram, dobićemo mutante. Gledamo se ovih dana. Budi dobra!
Namignuo je. Onako šmekerski.



9:23h
Radoje odmara pored mene na klupi. Odlučujem da poslušam savet slatkog tipa. Osvrćem se oko sebe. Vidim da me niko ne gleda. Ubrala sam maslačak. Zatvaram oči i zamišljam želje. Ipak je to maslačak, imam pravo na više želja. A i proleće može malo da me časti.

Želim… želim da otvorim prozor i da shvatim da je napolju Pariz. Da umem da sklopim boje ujutru. Da umem da se sklopim sa njim i bojama. Da se ne pretvorim u stihove iz Lakine pesme kad ga vidim. Da mu pokažem to moje „poželjenje“. Da prestanem da ga sanjam golog.

I veliku kantu u koju Radoje neće moći da uleti.
Realno, dosta je.

Autorka: Tijana Banović
Fotografija: Dejan Pavlović

Sunday, May 24, 2015

Šetaj dete!

– Tebi bi mnogo pametnije bilo da šetaš dete, nego što šetaš tog psa! – izustila je komšinica iz zgrade.
– Čije dete bi bilo bolje da šetam?
– Kako čije? Pa, svoje dete.
– Gospođo, ja nemam dete.
– Napravi ga.
– Nije dete kolač, pa da odem do pokupujem sastojke, da izmućkam i da ga napravim.
– Ma sve ste vi iste! Bežite od obaveza, zato i propadamo.

I tako je počelo moje jutro. Sa Mi i Vi. Sa gubljenjem između ove dve zamenice. Sa pitanjima: Ko smo to mi, a ko ste pa sad vi? Ko je tu isti i da li je danas lako napraviti kolač. I još da ti taj kolač uspe. I koliko je kvalifikovana komšinica iz zgrade da ti šljusne ovakav dijalog u 9 ujutru?


Mislim da se deca rađaju iz pogleda. Iz duge zagledanosti i onog osmeha koji umeju onako „izistinski“ samo zaljubljeni da nakrive. Kad se napravi taj osmeh, kao da ceo svet stane da ga čuje. Pitate se da li je to zaljubljenost, strast ili prosto imate problema sa visokim pritiskom. Pitate se kako se ta osoba koja vas gleda zove i u kom kraju živi. Da li ste blizu? Blizina je vrlo bitan faktor. Bez blizine je sve fejk. Ili ste blizu ili niste. Ili se isprepletete sa nečijim nogama i rukama, ili se sapletete. Pitate se da li je on jedan od onih koji i dalje čita „Politikin Zabavnik“. Da li otima prekrivač dok spava? Kakve špagete voli? Koja mu je omiljena boja? Da li vidi boje i kad je oblačno? Da li zna, a ne treba da zna.

Možda je idot. A možda nije ništa manji idot od mene same.

Možda sve drugo može da se izmisli, da se nađe prava reč, pravi dodir, da se stisne petlja, da se po prvi put pusti poruka, da se kaže izvini… ali pogledi ne mogu da se izlažiraju. Ili se umete, ili ne treba ni da se gledate.

A, kad se umete, onda dođu i kolači. I nije vam teško da trčite po kiši do marketa u tri ujutru. Da tražite sve te sastojke. Da posle gledate tutorijal na youtube-u, kako biste sve to smućkali. I da na kraju napravite. Da dobro napravite.

Pri povratku iz šetnje, nisam odolela, a da komšinici ne pokucam na vrata. Otvorila je, pa sam joj rekla: „Kad nađem pogled, šetaću i kera i dete. Ili mi ukradite rodu iz zoološkog vrta!“

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: pinterest.com

Saturday, May 16, 2015

Privatna Nedođija

Depresivni ste? Potišteni? Muči vas frajer ili frajerka? Smejete se na silu i ne pamtite kad ste se osećali onako baš dobro? A da to dobro ne nastane uz pomoć opijata i alkohola?

Imam rešenje za vas! Rešenje koje je ukusnije od onog kolača u tiganju iz reklame.

Zaputite se na dečje odeljenje knjižare.

U blizini mog stana se nalazi jedna baš velika knjižara. Toliko je velika, da  me podseća na staru biblioteku iz koje sam pozajmljivala knjige, na sve one visoke police sa kojih nije bilo dovoljno da staneš na prste, da bi nešto dohvatio. Toliko je velika, da se osećaš sasvim malo, da bi stigao sve da pročitaš što su tamo neki važni ljudi napisali za decu.

U ovoj knjižari nema onih požutelih kartona na koje možeš da žvrljneš svoj autogram. I ne miriše na stare knjige, već na boje i na slatkasti osveživač prostorije. U jednom delu se nalaze male šarene stolice iz Ikee, na kojima volim da sedim i da čitam bajke. Neretko mi i slikovnice budu interesantne. Neretko se pitam, koliko bismo kreativni bili da smo u detinjstvu imali sve te fensi knjige, sa tvrdim povezom, muzikom i raznobojnim grafičkim rešenjima. Možda bi svet bio mnogo lepši,  da smo ono dete u sebi zaglavili na nekoj od tih stranica.


Svaki put kad mi dođe da odalamim nekoga, kad besnim u sebi ili kad osećam kako sam teška za sebe, a kamoli za ovaj svet (što je za mene par beogradskih opština po kojima volim da špartam), ja bežim u ovu knjižaru, u odeljak za decu.

U početku sam radnicama govorila kako tražim knjigu za dete od drugarice, poznanice, sestre, brata, ujaka, strica. Kad sam iscrpela blagodeti „rodbinskih veza“ i kad su počele da me prepoznaju, sa Nađom sam napravila biznis plan. Ona je dužna da mi glumi ćerku i da me oslovljava sa „mama“, a ne sa „tetka“. Pretvaramo se da tražimo knjigu za nju i da je ona hiper-napredni-štreber koji ne izbija iz literature. Ta predstava u knjižari traje sve dok meni ne bude bolje. Na kraju, Nađa dobija zapečene makarone sa sirom, koje sme da jede prstima. U igri je i sladoled, dok je stomak ne zaboli.

Obe strane zadovoljne. Obe strane se osmehuju. Dan ima smisla.

I zato su dečja odeljenja knjižara super. Još jedan antidepresiv. Još jedna ulaznica za džabaka za detinjstvo, za pustolovinu, za dugu. Za onaj momenat kad zagledani u knjigu za osmogodišnjake, pucnete prstima, dodate malo vilinske prašine i odletite u vašu privatnu Nedođiju. Sa Petrom Panom ili bez. Stvar je ličnog ukusa.

Ja se svog letanja ne odričem. Nemojte ni vi.

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: favim.com

Wednesday, April 29, 2015

Duni svećice!

Ne znam da li sam vam pričala da rođendan volim sama da provedem? To je idealan dan da sebe uhvatim za ruku, glavu i srce i da se otkotrljam do jedne bašte. Naručim najduži espreso sa mlekom i najčokoladnije parče torte. Snimim slatkog konobara i onda mu šapnem da mi ne štedi na šlagu i prelivu od čokolade, jer avaj, jednom godišnje je rođendan. Zamolim svoje slušalice i telefon da budu dobri i da mi sviraju omiljenu plejlistu. Za sve pare! Zavalim se u nešto udobno, zatvorim oči i spremna sam da poletim.

Ovaj rođendan provodim u svom gradu. Malo prisećanja, provlačenja i hodanja nekim starim puteljcima. I tu sam. Na krovu jedne zgrade. U starim patikama, neka nova ja. Trenutak potpune slobode. Pod tobom je grad, a ti si gore, potpuno sam. I kažeš sebi: “Dobro je, samo neka sam gore. Starija sam za godinu dana, nisam nešto naročito pametnija, ali sam sačuvala osmeh i reč. Obraz je lako našminkati i dodati još rumenila.”

Kažem dobro je, što i dalje šalješ razglednice sa mora. Što se oblačiš na dečjem odeljenju. Što ti je prodavačica rekla da ne drži cipelice za Pepeljuge, kad si je pitala za broj. Što te doživljavaju ozbiljnije, kad provale da si “u kasnim dvadesetim” (termin preuzet iz ženskih časopisa). Ozbiljnije, bez ikakve potrebe.

Kažem dobro je, što jedan dečak govori da je Amelija Pulen mala maca u poređenju sa tobom. Ti kao možeš više da zamišljaš. I da bih garant prodala scenario neke ljubavne priče Vudi Alenu. Ili da bih ga smuvala na kraju.

Kažem dobro je, što je neki drugi dečak rekao da može da napiše pesmu o tome kako rešavaš ukrštene reči, ili kako naopačke vezuješ pertle. I što je dodao: “Bio sam rešen da te večeri nešto pojebem, ali nisam mogao to tebi da uradim.”



Kažem dobro je, što si konačno rekla naglas da se plašiš samoće. Da ne voliš da se prilagođavaš. Da su kompromisi dosadniji od indijske serije. I da si ti sama nekada dosadna. I da se klovnovi nekad umore i napiju.

Kažem dobro je, što si naučila da je potrebno da usledi pad, neuspeh, kolaps… da bi nastavila dalje da živiš. Što ne možeš uvek da se setiš kako kreće ONA pesma. I što poželiš da se šćućuriš u nečijem krilu, kao ona štenad sa Instagrama.

Kažem dobro je, što sada znaš da ruke i noge služe za letenje, a da od sreće zavisi da li ćeš se prosuti po asfaltu ili ćeš videti ružičaste oblake. One što mirišu na šećernu vunu sa vašara. Taj miris često možeš da osetiš, a da se ne pomeriš. Onda kad letiš iznutra. Ili kad te nečije srce malko povuče na gore.

Kažem dobro je, što imaš prijatelje. Prijatelje koji ti kažu da si kreten kad poželiš da se zbog ljubavi odseliš u Australiju. One koji te gledaju bledo kad im objasniš zašto semafori treba  da budu tigrasti. I zašto bi neki ljudi bili kvalitetniji da su lampe. Budi im zahvlana što te spuštaju na zemlju.

Kažem dobro je, što si naučila da ostavljaš. Što si osetila kako je kad tebe neko ostavi. I što smo svi ostali živi posle toga. Što se nismo poubijali.  Što smo bogatiji za jednu lepu priču, koja treba da ostane u prošlosti.

Kežem dobro je, što se obraduješ kad ti neko kupi sladoled. Što umeš da se obraduješ i umažeš kao kad si imala šest godina. Kad pomisliš da treba da zarežiš, ili da kreneš u teretanu, ti uzmeš da pišeš. Što si svesnija da si još godinu dana bliža smrti. I što si isto tako svesna da ka njoj ne želiš da koračaš sama.

Hej, ti devojčice na zgradi! Ti, ti, u starim patikama. Bila je ovo simpatična godina sazrevanja i ne-odrastanja. Skini taj blentavi izraz sa lica i duni svećice!

Autorka: Tijana Banović
Fotografija: Milena Dragićević i Tijana Banović

Monday, April 20, 2015

Oglas za život

U narednom tekstu su sva imena i mesta namerna.

Aneta je rekla da prolazim kroz specifičan period i da sam imala prelomnu nedelju. Spominjala mi je i neke godine i  da to možda ima veze sa pred-rođendanskom-depresijom. Kao, velika sam za svet, a mala za sebe. Kao jedno po jedno. Kao plan i program. Kao ucrtavanje putanje i fokusiranje na cilj. Na kraju, kad pucnem prstima i otvorim oči, sve će biti okej. I ja ću biti okej.

Maja je rekla da sam se vratila u pubertet. Da sam zato razdražljiva i čudna.

Goca mi je rekla da nema više pravih frajera i vitezova. Da su svi seronje bez izuzetka.

Pesnik mi je rekao da sam „Gospođica Pan“ i ubica voća. Sad svaki put, kad poželim da maštam sa sladoledom u ruci, kroz glavu mi prođe malina koja vrišti i čokolada koja plače.

Srbijanka mi je rekla da je potrebno da postanem balon. Da ja lepo nastavim sa svojim letenjem, a da me neko uz pomoć satenske trake drži i spušta.

Na osnovu navedenog, zaključila sam sledeće:

Gospođica Pan je razdražljiva.
Ne može da se fokusira na cilj, ali zato odlično pucketa prstima.
Vitezovi su pomrli. Bez izuzetka.
Život je kombinacija ukusa sladoleda od maline i od čokolade. Život zna da vrišti.
I gde kog đavola da nađem tu satensku traku?


Ovi zaključci su me naveli da razmišljam o oglasu za moj savršen život:

Traži se jedan jednosoban život u nekom potkrovlju. Sa velikom otvorenom kuhinjom. Dok kuvam da ližem prste kao Džejmi Oliver. I da u pozadini non-stop ide ONA pesma. Njene reči me uvek ošinu u pleksus. Da u frižideru uvek bude sladoled i sarma. ‘Leba ne mora. Doktor Feelgood trubi da je to jedna od onih pet belih smrti.

Da se tu uvek vrzmaju prijatelji sa kojima mogu da razmenjujem knjige. I reči. I ramena – za plakanje i pridržavanje. Ali, da mi ne traže cigarete i da mi ne diraju meso iz tanjira.

Da tu bude jedan veliki jastuk. Za odmor, beg, maštanje i usporavanje. I veliki prozori. Za Sunce, nebo i mene. I jedna velika lampa. Kad mi se neće sa ljudima i Suncem.

Da u neki ugao tog stana pustim NJEGA. Ali da ga prvo pročitam – upustvo za upotrebu, neželjene reakcije i rok trajanja. Treba da ume da zasmejava i da grli. Ispod stola i na stolu. Da mi nikada ne zove „dušo, srce, srećo“, jer zaboga, imam svoje ime. Da mu se kezim kad ne može da mi otkopča brus. Da bude nežan i mačo, u zavisnosti od situacije. Da nema Tviter i bivše ribe. Da ume da bude tu. Da ume da me ostavi na miru. Da ga ne mrzi da odemo na Kališ, samo da osetimo miris nafte koja se razliva po reci. Ili samo da posmatramo zvezde koje se dave. Ili samo da žmurimo i da se ljubimo.  Da moja leđa mogu da mu stanu u šake, kosa u usta, ali da mu ne izađem na nos.

Nešto sam sigurno zaboravila na ovom spisku.
Ah, da satenska traka. I da sve to bude do 250 evra.

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: weheartit.com

Wednesday, April 15, 2015

Tetka ima simpatiju

-Tetka, a je l’ imaš ti sad kao dečka?
- Nemam ni „sad“, ni „kao“.
- Znači, opet si ona obična tetka.
- A, inače sam neobična kad mi se omakne dečko?
- Tad se lepše smeješ i nekako si luckasta.
- Svi smo mi luckasti i kad smo zaljubljeni i kad nismo. Jedini štos je što je zaljubljenost društveno prihvatljivo ludilo.
- Šta znači društveno prihvatljivo?
- To ti je kad svi misle da si som, ali se trude da te skontaju, jer si tobož zaljubljen.
- Ne sviđa mi se ta tvoja nova reč.
- Ni meni. Ali, evo otkriću ti tajnu – imam simpatiju.
- Simpatija je moderna u vrtiću, a ne kad imaš toliko puno godina.



Prvo sam Nađi morala da objasnim da „puno godina“ iz ugla jedne devojčice koja za dve nedelje puni dvadeset i devet i nije puno. Okej, kad sam bila u njenim godinama i kad smo popunjavale one gatalice, stalno mi je ispadalo da ću da se udam u dvadeset i petoj. Tad si kao mator.  Iz ove perspektive je „puno“ to, da sam do sad već trebalo da se udam za crnca i da imam četvoro dece, a da mi Stefan iz 
V-2 bude ljubavnik.  Pride, nemam pojma kako izgleda Stefan sada. Niti znam kakve su mu oči.

Kada smo obradile semantičko i emotivno viđenje reči „puno“, prešle smo na novi termin – simpatija. Uspela sam da je zabavim. Posle sam je odvela na palačinke sa dosta nutele. Pustila sam je da se umaže i da obriše ruke o svoj beli džemper. Pustila sam je da bude dete. Umazano i srećno.
Onda sam počela sebe da zabavljam.

Razmišljala sam o Marininoj poruci sa Vibera: „Jebala te ljubav u prošlom tekstu. Ne možeš da je ne ubaciš.“

Razmišljala sam o onom razgovoru sa Jasminom, gde u nekom momentu progovara: „Mi smo pičke da nekog pustimo u srce. Neću da budem pička!“

U vremenu u kom se o ljubavi više piše i priča, nego što se pokazuje, umetnost je ne biti pička, zaljubiti se, voleti. Voleti se kad vas šef jaše od ranog  jutra. Voleti se posle desetočasovnog radnog vremena. Voleti se kad nemate za račune. Voleti se i kad ste peder ili lezbejka, a ceo svet misli da niste normalni. Voleti se kad ne možete da imate decu. Voleti se kad možete da imate decu, a nemate šta da im priuštite.  Voleti se kad svi misle da niste jedno za drugo. Voleti se kad vas nervira njegova keva. Voleti se kad ste nervozni, bez šminke, sa jutarnjim zadahom, sa svim svojim nesavršenostima…

Ne znam kako se vi volite, ljudi. Danas.

Znam da imam simpatiju. Možda to nije moderno kad imaš puno godina i kad nisi u vrtiću. Možda i ne znam o drugim stvarima da pišem, a da ne provučem ljubav. Znam da nisam pička kad je srce u pitanju. Danas. Uvek.
Valjda nije ni moja simpatija.
U suprotnom ću čekati da mi se javi Stefan iz V-2.


Autorka: Tijana Banović
Fotografija: pinterst.com

Monday, March 30, 2015

Možda ludost

 – Hej, kako si danas?
- Dobro.
- Što lažeš?
- Dobro, lažem. Skoro sam pročitala neko istraživanje gde objašnjavaju kako u proseku slažemo 4 puta dnevno, a da nas mogu slagati i do 200 puta. Na osnovu toga, imam pravo da danas slažem još tri puta.
- Hoćeš u šetnju?
- Hoću, ali samo sa kerom. Danas će mi prijati maraton.

Ovaj maraton je imao tri cilja – da se Radoje istriči, da porazgovaramo i da ja u sebi probudim Toma Sojera. Sećate se kad Tom Sojer farba ogradu i kad ni od čega napravi čudo? Eto, to mi je bilo potrebno. Čudo i malo boje. Ni od čega, da konstruišem nešto.

Počeli smo da se muvamo po uličicama i da pričamo.



Radoje, znam da ti nisi klasičan kućni pas, čim si meni dodeljen. Ne znam da li se sećaš kako je razrogačila oči veterinarka onog dana, kada sam joj rekla kako ćeš se zvati. Ona nije gledala „Montevideo“ i nema pojma šta je Boži Dunsteru značio golub Radoje. Nemoj joj zameriti zbog toga.
Nekad prespavaš ceo dan i ja te razumem. Ni ja naročito ne volim da budem budna.

Bliži se i tvoj prvi rođendan. Videla sam na Instagramu da je moderno da ti tog dana kupim veliku kosku i da na nju prikačim svećicu. Ako hoćeš da teramo modu, kupiću ti. Pravo da ti kažem, ne znam koliko bi te to učinilo srećnim. Jer, sreća je recimo ovaj grafit pored kog prolazimo. Nisi još naučio da čitaš, ali evo pročitaću ti ja. Tu piše: „Volim tvoj osmeh“. Neki nepoznati buntovnik se usudio da bude romantičan. Danas. Važno je da i ti takav budeš prema svojim budućim devojkama. Da ih nežno njušneš, da podeliš svoje granule, da laješ fino.

Sreća je i kad nam onaj čika sa Kalenić pijace pokloni jagode, jer smo šarmantni u paketu. Ili kad se trudim da naučim „Veru Pavladoljsku“ napamet, a tebi ne smetaju moja ponavljanja. Sreća je i što nisi izgrizao tu knjigu. Ili nisi nešto oduševljen Bećkovićem, ili ne voliš ljubavnu poeziju. Ne znam. To ne mogu ni da znam dok ne naučiš da govoriš.

Sreća je i što imamo naše „gnezdastoušuškavanje“ i što provedeš ceo dan u mom krevetu, dok ne ozdravim. To posebno cenim kod tebe. I što delimo isti muzički ukus. I što se obraduješ mirisu pasulja, iako si svestan da je to prejaka hrana za tebe. Što umeš da slušaš. To sa slušanjem je posebno interesantno, jer sam mislila da su malo lude one slatke bakice koje razgovaraju sa svojim kerovima. Možda…

Možda je i malo lud autor grafita koji voli njen osmeh.
Možda je malo lud prodavac sa pijace, koji nam daje jagode za džabaka.
Možda je malo ludo verovati Tomu Sojeru i praviti filozofiju oko ograde.
Možda je malo ludo što verujem u čuda.
Možda sam malo luda ja.
Možda si malo lud ti.
Možda.

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: Tijana Banović

Thursday, March 19, 2015

Reci ne morfijumu

- Da li umirem?
- Ne.
- Kako znate?
- To mi je posao.
- Ali ja sam biljka. Tu filmsku ulogu ne volim.
- Imate blagu upalu. Kad ispijete lekove biće vam bolje.
- Znači, nema šanse da mi prepišete morfijum, samo ove roze tablete?
- Utoplite se i odmarajte.
- Dobro, evo da se nagodimo. Šta treba da uradim da me manje boli i da nekako prespavam do proleća?
- Da redovno uzimate tablete i da za početak zatvorite oči.

Doktorkin savet je zvučao jednostavno. Zatvarala sam oči dva dana. Trećeg me ni krevet više nije hteo. Dok me tablete i ćebe ne rifrešuju i vrate u normalu, odlučila sam, da kad već moram da budem biljka, da budem biljka koja misli. Ili koja misli na lepe trenutke. Ili koja se priseća. Ukoliko mi ovaj eksperiment pođe od ruke, zarekla sam se da ću jednom napisati knjigu. Radni naslov: „Reci ne morfijumu! Budi jaka!“

Uzimam album sa starim fotografijama i puštam film da se vijori ispod trepavica.

Prva fotografija:

Imam plave uvojke i mornarsku majicu. Sunce je proširilo pege po mom licu. Trčkaram po Stradunu i jedem sladoled od jagode. Tri kugle, sa prelivom od čokolade. Neki čika me pita da li sam Šveđanka. Kažem mu da nikad nisam videla pravu Šveđanku, ali ako je ona prava lepa, da mi se onda sviđa da budem odatle.

Druga fotografija:

Klatim se na ljuljašci. Verujem da je ljuljaška “prevozno sredstvo za gde god ‘oćeš”. Krenula sam u vrtić. Fale mi neki zubi. Ne fali mi mašta. Imam dva dečka. Obojica mi kupuju Kiki bombone. Krezava sam i srećna.


Treća fotografija:

Školska priredba je u staroj fiskulturnoj sali. Imam kariranu suknju, ogromnu kragnu i jednu spuštenu dokolenicu. Taj detalj me ne brine, jer sam zaljubljena u svoje nove lakovane cipele. Izlazim na binu da odrecitujem rodoljubivu pesmu. Mislim da je Đura Jakšić. Na drugom refrenu zastajem. Ne mogu da se setim kako počinje naredna strofa. Publika kreće da šapuće i da se meškolji. Neko se nasmejao. Preznojavam se. Počinjem da izmišljam svoju verziju pesme. Vidim nastavnicu kako me mrko gleda. Odlučujem da odglumim padanje u nesvest. Padam uverljivo. Svi su ućutali. Onaj “Neko” je prestao da se smeje.

Četvrta fotografija:

Dvorište gimnazije. Pocepane farmerke i bele starke. Sedim na klupi i držim cigaretu u rukama. Mislim da sam šmeker jer umem da uvučem dim, a da se ne zakašljem. Počinjem da se ložim na književnost. Zamišljam kako sedim u biblioteci Filološkog fakulteta. Ložim se na Milana Mladenovića i na njegov svet koji je otvoren za poglede. Tražim takav svet. Verujem da je on sakriven u jednom dečaku sa prirodnog smera. Pišem pesme tom dečaku. Nevešte, pune klišea. On me ne šljivi. Kasnije me muva na maturskoj večeri. Kasnije je bilo kasno. Više ne pišem pesme. Ne znam.

Peta fotografija:

Mama je obukla bež košulju. Grli me i kaže da sam smršala u Beogradu. Baka je pored. Ima tufnastu kecelju i drži tepsiju sa mojim omiljenim kolačem od višanja. Onim starinskim, što lepo miriše. Koji je posut lepljivim šećerom u parhu. Lepljivim poput mojih snova. Pitaju me kako je na toj književnosti. Kažem da je sjajno i preobimno u isto vreme. Kažem da se ni mrtva ne bih vratila kući. U grad čije ulice sada izgledaju manje. I ne vratim se.

Šesta fotografija:

Moj prvi okean. Šareni kupaći i ravan stomak. Smem da uđem u vodu samo do kolena. Imam 28 godina i uverena sam da talas može da me pojede. Čujem samo reči na francuskom i to mi prija. I zvuk talasa.

Sedma fotografija:

Prvi rođendan Blacksheep-a. Crna košulja i tufnasta mašna. Srećna sam dok duvamo svećicu. Dok jedem ljubičasti kapkejk. Dok gledam sve te ljude kojima osećam reči. Dok DJ drnda neku idiotsku muziku. Dok traje.

Zazvonio je telefon.

- Je l’ umireš?
- Ne.
- Kako znaš?
- Sve dok se film vijori ispod mojih trepavica, znam da nisam za umiranje.

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: weheartit.com

Monday, March 9, 2015

Koračanje sa osmehom

Izvela sam svoj crni kaput u šetnju. Moji prsti se igraju sa sitninom u džepovima. Misli se luftiraju na zubatom martovskom suncu. Prolazim pored tebe. I pored tebe. Jesi li spremala palačinke skoro i davila se u tegli Nutele? Kad si joj poslednji put rekao da je voliš? Da li te stvarno radi ona Žvazbuka što je svi fotkaju za Instagram? Da li vraća u detinjstvo? Jesi li se danas ogledala u izlogu i rekla sebi: „Mačko, ti si najbolja“? A ti, kad si se poslednji put razbio? Kad si razbio nju? Kad si poželela da se preseliš na stranice nekog romana? Kad si poželeo da se odseliš odavde, jer imaš osećaj da se stalno vrtiš u krug? A, ti tamo, kad si poželela da spališ njegovu majicu i  sve slike i sve te megabajte zajedničkih osmeha koji ti opterećuju komp? Kad si poslednji put plakao? Kad si bio živ? Kad si stala na nečije prste i plesala celu noć, a da nijednom ne pogledaš u pod? Jesi li dovoljno srećan?

Ne znam… ja jesam. Nekako sam srećna. Dovoljno. Nekada mi samo treba Nutela, Žvazbuka, izlog, razbijanje, rasterećenje kompjutera, da ne gledam u pod, da ne mislim da se vrtim u krug, da se dobro isplačem, da plešem celu noć, da živim.

Nekad je dovoljno da operem kosu onim voćkastim šamponom. Tad mi cela soba miriše na breskve i leto. Ili kad se smrtno zaljubim u roze cipele. Realno, ne znam uz šta bih ih kombinovala. Realno, to je roze. Realno, sreća ne poznaje boje.



I uvek ti tu ja nešto piskaram drugim ljudima i mamim osmehe. Makar, to bila posveta na knjizi. I do skoro sam kukala što mi niko nije napisao pesmu. I dobijem pesmu. Pravu, sa pravim stihovima. Moju. Samo za mene. I počnem da cmizdrim. Od sreće. I budem stvarno srećna. A taj neko mi samo zna reči. A, poznaje me.

I stvarno sam srećna kad moj ker posle treće komande, nekako sedne. I kad dokaže da nije asocijalan u parku. Da ume da njušne dogu na tri sekunde, a da ne počne da cvili.
Kad mi neko kaže da nešto ne mogu da izvedem. Ili da neću da uspem. I onda se pretvorim u to. U inat, u želju, u traženje načina, u učenje. I uspem da izvedem zamišljeno. Malo ili veliko, tebe je možda baš briga. Mene ne.

Srećna sam kad mi nepoznata osoba u prolazu zamiriše na njega. Kad ne znam ni ko je, niti vidim kako izgleda, a poželim da je zagrlim. I bakice i dekice koji se drže za ruke isto poželim da zagrlim. I one uštirkane dečake koji na prvi sastanak drhtavom rukom stežu ruže. I devojčicu sa kikama, koja čita knjigu u prevozu. I brata koji mi za doručak spremi kafu.

Srećna sam kad naletim na iscrtane školice na ulici. Pa iskačem turu-dve i onda nastavim dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Kad me Aneta stegne za ruku i kaže: „Nisi se napila, samo hodaj pravo i budi dostojanstvena“. Kad sa Milenom jedem burger sa slaninicom. Kad me pita da li sam bolje i podseti da popijem Koldreks. Kad mi Maja kaže: „Ja brinem za tebe, ovih dana niti pišeš, niti si ironična.“ Koraci sa mojim prijateljima me čine srećnom.

Budi prijatelj.
Koračaj.
Voli.
Koračaj.
Grli.
Koračaj.
Kupi voćkasti šampon.
Koračaj.
Ne čekaj leto. Budi leto.
Živi i koračaj sa osmehom.

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: pinterst.com
Objavljeno na: blacksheep.rs

Thursday, February 26, 2015

Jesi li budna?

      - Jesi li budna?
       - Nisam.
     -  Kako nisi, a pričaš sa mnom?
     - Ne znam.

Ova naizgled beznačajna konverzacija je bila dovoljan okidač za priču. Krenuo je ubrzani flešbek.

Ne znam da li sam budna dok gledam u lice svog mesara. Zamišljam njegovu ženu i decu. Kako ih grli rasečenim šakama. Kako ih voli. Da li stiže da ih voli? Gde se završava njegova mesara, a počinje život?

Znam da sam budna kad pomislim da svi moramo da zaradimo za svoj komad mesa.

Ne znam da li sam bila budna kad sam prvi put probala Nikolinin kiš sa kozjim sirom i tikvicama. Kad me posadi za sto, a onda uživa da me gleda dok jedem. Kad mi priča kako joj je tamo lepo i da se nikada neće vratiti ovde. Kad vozi ludački kroz sve te francuske uličice. Kad mi pokazuje Lil. Kad grli i šalje zagrljaje preko skajpa. Kad joj se oči smeju.

Znam da sam budna kad mi nedostaje.

Ne znam da li sam budna kad se vratim u svoju kuću koja miriše na pire i domaće meso. Kad mama spremi sve što volim i počne da me nutka, jer sam „ubledela i uopšte se ne hranim zdravo“. Kad izvadi albume sa starim fotografijama, pa mi priča priču o svakoj. Kad mi kaže da moju prvu lutku čuva za moje dete. Kad mi kaže da sam bila ćelava i glavata beba, ali da sam imala najlepše plave oči.

Znam da sam budna kad me miris Kosilija vrati u detinjstvo. U tu istu kuću u kojoj smo svi.



Ne znam da li sam bila budna kada mi je prvi dečak rekao da sam lepa. Tu, na sred školskog dvorišta me je  pogledao pravo u oči i rekao: „Ti si najlepša devojčica. Ja bih da pođem sa tobom. Smem da te poljubim?“ Znala sam da nisam najlepša devojčica, ali sam mu dozvolila da me poljubi. „Pošli smo“ jer nije bila vajde od onog kome sam ja htela da kažem da je najlepši. Praktična sam bila od malena.

Znam da sam sinoć bila budna kada mi je on rekao da sam lepa.

Ne znam da li sam bila budna kad sam izgubila srce.  Kad ga nisam imala više za osobu koja me je sve te godine držala za ruke. Kad sam stala uspravno i rekla joj da odlazim, jer nisam srećna. Kad je ispalo da sam loš čovek. Da je zbog nekog drugog.

Znam da sam budna jer je bilo do nas.

Ne znam da li sam bila budna kad sam zatvorila vrata Filološkog fakulteta. Kad sam okrenula leđa nečemu što sam želela. Kad sam spalila veći deo skripti i zaklela se da nikada više neću da pišem. Kad sam svima rekla da odjebu i da me ostave na miru.

Znam da sam budna jer sam otvorila druga vrata. Počela sam da živim za sebe, a ne za druge. Za svet u sebi.

Ne znam da li sam bila budna kad mi je Luj rekao da je pisanje kao onanisanje. Da je lepo, ali da nije praktično. Ipak, istakao je, da uspešno onanišem rečima.

Znam da sam budna kad istaknem da je važno šta zamisliš, kad pročitaš reči.



 Autorka: Tijana Banović
Fotografija: pinterst.com

Thursday, February 19, 2015

Možda ljubav

Znaš, mene ne zanima koliko imaš godina i koje planete utiču na tvoju Veneru. Za ljubav ti nije potreban horoskop, nego ruke. I da obećaš da nećeš da mi grizeš prste. Da obećaš da nećeš da grizeš. Zanima me da li se i dalje igraš, onako bez straha i ograničenja. Da te boli uvo kad te neko upozori da budeš pažljiv i realističan. Da umeš da sediš sa mnom, srećan ili tužan, a da se ne meškoljiš. Da umeš da sediš sam sa sobom, kad si tužan, a da se ne trudiš da to potiskuješ. Nego da podneseš.

I odmah da ti kažem, sasvim je okej da ponekad misliš da je život dugo putovanje podrndanim autobusom, koji zapišava svaku banderu. Ili sladunjav parfem. Ili muzika koju ne umeš da otpevaš ili odsviraš. Važno je da je razumeš i da je osetiš, tu negde sa leve strane, gde ljudi kažu da je srce. Sasvim je korektno i da misliš da je život isuviše lepa žena. Ili ružna. Ili samo jedna. Nije u redu ukoliko ne vidiš lepotu u toj ženi, čak i kad nije lepa svakog dana.

Znaš, mene ne zanima šta sto pedeset i šest osoba priča o tebi, ili meni. O nama. Sve dok ne ugrožavamo jedno drugo i dok nismo „mi“ samo na papiru. Papir svašta trpi. Da me to zanima, verovatno bih ostala u svom selu i ceo dan bih blejala na tarabi.



Od mene možeš da tražiš sve i  da dobiješ ništa. Možeš ništa da ne tražiš, a da dobiješ sve. A, nekad je dovoljno da mi samo kupiš pljeskavicu i da me zagrliš. I da mi kažeš da ti se sviđam, iako sam ti taj odgovor iznudila. I iznuđeni odgovori znaju da izazovu najveći kez. Moj.

Znaš, mene zanima sve ono što stvaram dok su mi oči širom otvorene. I postojaće neki veliki brodovi, a ja ću biti isuviše mala da se na njih ukrcam. I nikada neću razumeti ljubav koja se ne dešava, nego se nameće. I nikada neću znati šta želim da budem kad porastem. Ali neću zaboraviti da sam kao mala želela da budem Čičak iz „Čudesne šume“. Da vidim sve i da mogu sve.

Za sad, umem da pravim razliku između dobre i loše knjige, kulturne i nevaspitane osobe, vođenja ljubavi i najprostijeg jebanja, crnog i belog, čokoladnog kolača sa dosta fila i čajnih kolutića, estetike i ukusa, ljudi od reči i ljudi bez reči, tebe i drugih dečaka.

Čokoladni kolač, ti i ja... e to je već nežnost. To je taj ukus i te ruke... a možda i ljubav.

Autorka: Tijana Banović
Fotografija: pinterst.com


Thursday, February 12, 2015

Ko zna šta mi sve fali?

- Meni ćeš produženi espreso u velikoj šolji sa mlekom do kraja i kiselu vodu sa dve kocke leda i limunom.

- Ja nisam komplikovana. Kapućino u kakvoj god hoćeš šolji. Obrati pažnju na zahtevnu gospođicu i vodi računa da joj limun u kiseloj ne bude sprčen. Vratiće ti porudžbinu – nasmejala sam se.

Nesmejao se i konobar. Od muke. Rekla mi je da sam bezobrazna i da moram znati šta tačno želim, makar dok naručujem piće. Kad od života očekuješ „neki tamo kapućino“, velike su šanse da dobiješ „sprčen limun“. Da moraš znati šta ti fali, a šta sanjaš.

Trenutno mi fali nov kaput. Bež. I da to bež ne isflekam. Fali mi i hrabrost da odem kod doktora i da proverim zašto mi je slaba cirkulacija. Zimi je seksi kad vas neko greje, ali ledne ruke i noge u julu, to je možda problem.

Da priznam sebi da nešto umem i da sam dobra u tome i da to ima cenu. I da mene neko ume, ali onako lepo, do kraja. Da to nema cenu. Da me uhvati za ruku i da mi ne kaže gde me vodi. Samo da me uhvati za ruku i da otera sve gluposti ovog sveta, kako zna i ume. Ne znam, nek se snađe. Posle toga možemo na nešto kuvano i toplo. Toplo je zdravo. Toplo sve leči. I da mi priča o socijalnom životu mungosa i o puževima koji mogu da spavaju tri godine. Da mi objašnjava zašto soul i bluz nisu džez, kad je sve to meni džez. Da gledamo film i da mi kaže: „Obrati pažnju na kadrove i kameru“. A, ja nikada ne obraćam pažnju na takve stvari, jer sam fokusirana na slatkog glumca i dijaloge. I fali mi da napravimo žurku na kojoj ćemo biti sami. Kad misli, da mi kaže o čemu misli. Znam da je to nemoguće, ali eto… to mi nekad fali. I da ja ne budem cava, pa lepo da mu kažem uživo par reči, a ne samo da iskorišćavam ovaj jadni blog.




Fali mi onaj dan kad nešto ne moram. Kad svi sjašu. Kad te ne tapšu po ramenu i pričaju da si kul, nego ti zavale šamarčinu. Šamar reči. Ne treba mi fizički obračun. Ne treba mi obračun. Da uvek imam prijatelje koji mogu da mi kažu: „Dolazim odmah!“ I to odmah, ne mora da bude stvarno. Može i uskoro. Ali da dođu.

Fali mi mama. Ozbiljno, nekada mi toliko fali mama i njena supa sa knedlama. Volim što sam samostalna, ali ta samostalnost ne zna da napravi onako žute i velike knedle. I sramota me je što joj se nekada ne javim po sedam dana. I što razume da sam u gužvi i kad nisam. I što me voli, a poznaje me.

Fale mi ljudi sa dušom. Oni koje sistem nije sažvakao. Buntovnici sa razlogom. Oni koji čiste za svojim kerovima u parku. Oni koji otvaraju vrata i pridrže kaput. Koji ne pojedu pola kolača i ne bacaju žvake gde stignu. Koji kažu hvala. Ali stvarno da kažu. I da se nasmeju. Iskreno. Da cela ulica čuje. Osmeh je prelazan. Ja probala i radi provereno!

Fali mi nekad dvadeset dinara za cigarete. I da znam da mi je plata svakog prvog. Nema veze što radim neozbiljan posao. Ozbiljno ga radim. Izbegavam kafane i do kasno da ostajem, kad znam da moram da ustanem rano. Šef ne voli moje podočnjake. A, ja ne znam da ga slažem i da izmislim dobar razlog za tu pojavu na mojoj faci. Zato mi je lakše da jednostavno to veče ne izađem.

Fali mi dušek i kuhinja. Čist i nov dušek, ne mora da bude Dormeo. Da bude moj, da ja prva spavam na njemu. I velika kuhinja, koja ima radnu površinu. I jedna melodija koju sam slučajno čula u prolazu, a sad ne mogu da je nađem na youtube-u. Užasno me nervira kad nešto ne mogu da nađem na youtube-u. U glavi ti je, a bespomoćan si. Zato nije dobro da sve držite u glavi.

Fale mi i reči, pre nego što pocrvenim. Znam ja i da pocrvenim i da ostanem bez teksta, a ne samo da psujem. I da Marini priznam da je u pravu. Da sam više emotivna, nego što sam opasna. Da su me moje priče o devojčicama, oblačićima, guskama i Koenu, otkrile. Da se ne plašim da tako pišem, da se samo možda plašim da to i pokažem. Lako je pisati o svemu drugom, čevrljati, uvijati, teško je bre, brate, kad je ljubav.

I ko zna šta mi još fali… ali, znam šta sanjam. Snova imam za izvoz. Spremna sam na skoro sve da bih ih ostvarila. Da bih živela svoj kapućino.

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: pinterst.com

Thursday, February 5, 2015

Kako rastu devojčice?



Budi me Nađa koja poput Andskog kondora na spidu, uleće u moj krevet. Dok skače kroz smeh ponavlja: “Buđenjeeeeeee, danas je naš dan!” Njene gornje lage u kombinaciji sa prethodnom rečenicom podešenom na repeat mi mame osmeh.

- Nađa, ulogovana sam na sajt starim.com, imaj milosti! Jednog jutra će mi stati srce zbog tvog arlaukanja!

- Tetke nikad ne stare!

-  Mislim da moje bore na čelu govore drugačije.

Na tren se zbunila. Onda je širom otvorila oči i zagledala se u te linije iznad obrva. Počela je da me mazi po čelu i da filozofira:

-   Drage bore, mene baš briga šta vi govorite za tetku. Da vam ja nešto kažem, ona je samo malo starija od mene. Maže vas kremom, a vi je maltretirate!

-  Odlično, uplašila si ih. Sad će da spakuju prnje i da se povuku sa mog čela. Hvala ti.
-  Nema na čemu. Sad mi ispričaj novu priču o devojčicama.
-  Šta te zanima? Pucaj!
-  Da li porastu?
-  Hoću, ako mi obećaš da ćemo posle priče da se pretvaramo da dremamo.


Klimnula je glavom i zavukla se pod pokrivač, a ja sam počela da joj pričam:

Devojčice rastu od mnogo čokolade. Te kalorije sagore, tako što sa dečacima pikaju fudbal. Jako je važno, da svaka devojčica nauči da padne, da se pobije zbog lopte, da oguli kolena. Ako uputiš pogrešan pas i neko ti otme loptu, ti ga ugrizi. Igra ne sme da bude veća od tebe. Smeš da se isflekaš. Smeš da budeš zaljubljena u Petra Pana. Tu fazu su prošle mnoge. Ne smeš samo da se pentraš na prozor i da pokušavaš da poletiš.



Kad dođe proleće, devojčice rastu tako što gledaju u nebo. Zavale se u travu i vide figure u oblacima. Odrasli posle nekog vremena zaborave na te figure. I nije strašno što će ti u početku trebati malo vežbe. To ti je kao sa Egziperijevom ilustracijom. Znaš, ja sam prvi put videla samo šešir, ali nisam izmišljala da vidim nešto drugo. Važno je da se ne pretvaraš i da ne forsiraš. Ako u početku vidiš samo oblak, to je sasvim okej.

Devojčice rastu dok obuvaju prve štikle. Pa se napiju, pa slome štiklu. Pa, opsuju. Tad kad opsuju, tad baš rastu. Ili kad požele da budu lepe zbog nekog dečaka. A, nemaju pojma da su lepe same po sebi. Valjda, nas uče da smo nepotpune kad smo same. Suština je ta, da tek kad smo same, vidimo koliko možemo. Iz samoće se uči. Posebno se uči, ako posle nekog vremena shvatiš da si sve vreme igrala fudbal sa pogrešnim dečakom. Iz te igre uvek možeš izaći kao bolja devojčica.

Znaš, posle jedne takve igre, kad sam bila malo manja devojčica, mnogo me je bolelo srce. Sećam se da je moj brat rekao majci: “Ona ništa ne jede! Samo leži na krevetu i priča kako je boli srce. Mislim da umire!” Majka mu je odgovorila, da od te “bolesti”, još niko nije umro. I nisam. Samo sam malo porasla, jer devojčice rastu od ljubavi… od maštanja.


A, sad ćemo da zatvorimo oči i da se pravimo da dremamo, jer devojčice rastu i od snova.


Autorka: Tijana Banović
Fotografija: pinterest.com