Thursday, January 29, 2015

Tijane postoje da se vole

Znate, postoji jedna ulica u Beogradu u kojoj je osvanuo grafit letos. Taj grafit mi je izmamio kez. Onaj lepi kez, kada ti se oči smeju. Pisalo je: “Tijana, volim te. Marko.” Fotografisala sam ga i tu sam sliku postavila na Instagram. Ispod slike sam dodala: “Negde na Vračaru… jer Tijane postoje samo da se vole.” (Oprostićete mi ovo “instagramsko rimovanje”, nismo svi rođeni da budemo pesnici i reperi) .

Danas sam slučajno zalutala u tu ulicu. Grafit je i dalje bio tu. Na istom zidu. Niko ga nije prekrečio, ni prežvrljao. Onda sam počela da zamišljam. Jednog Marka i jednu Tijanu. Njihove frizure, boju smeha, prvi poljubac, četrdeset i prvi poljubac… Spakovala sam sve to u neki šarenoliki ambijent, kao u reklamama. Pustila sam im laganu muziku, francusku, šansonjersku. To mi je nekako odlična muzička podloga za ljubav. I kad mi kažete ljubav, ja kažem Pariz. Znam da je kliše, ali klišei su nekada dobri. Nekako, između instant romantike i vintidž romantike, biram drugu. I uvek glasam za ljubav, zato valjda i ne idem na ove prave izbore.




I kad mi kažete ljubav, pomislim na filmove Vudi Alena. Na voćne žvake koje uvek imam u džepu, kad treba da se ljubim sa nepušačem. Na jak muški parfem pomešan sa mirisom duvana na prstima. Na zagrljaj koji šaljete na drugi kraj grada. Na one što su doživeli stotu zajedno, a i dalje se drže za ruke. Na budalu koja je spremna da million puta žvajzne o zid, zarad leptirića.

Pomislim na Bećkovićevu Veru Pavladoljsku. Pitam se kakav li je bio taj dan, kad se prvi put pojavila zbirka u izlogu knjižare? Verujem da je bio sunčan.

Pomislim na trenutak. Na reč možda, jer možda me ima sada, a možda i zauvek. Možda će videti moju narednu boru, a možda ću biti još jedna glava na njegovom panju. Možda, jer ne sanjam o posedovanju njegove duše i vezivanju za radijator. Možda će se uplašiti od mene, kada shvati da samu sebe umem da zabavim i nasmejem. I da često čujem muziku u svojoj glavi. I da poželim da zagolicam ljude od kartona. I da mi smetaju neiskreni osmesi i osmesi od testa. Da mi smeta neiskrenost.

Kad mi kažete ljubav, pomislim na nesavršenost. Na trač partiju sa drugaricom kojoj kažete – meni je super što me bode njegova brada. Nesavršenosti se vremenom zavole.

Kad mi kažete ljubav, pomislim na svoju priču i na osobu kojoj je namenjena. U kojim rečima je sebe pronašao. Da li je skontao? Da li mi iskreno odgovori na pitanje, kad ga ja kao slučajno pitam: “Aj, sad mi reci, je l’ ti se svidela? I koliko je to veliko - veliko sviđanje ili malo - malo.” I što se ne ljuti zbog nekih prethodnih priča, koje nisu bile njemu namenjene.

Kad mi kažete ljubav, pomislim na svoju čupavu punđu, razmazanu šminku, izgrickane nokte, pidžamu u kojoj volim da provedem dan i na nekog ko ne pobegne kad sve to vidi. Pomislim na svo to zamaranje oko damskih momenata. Dama sam jer znam da se ponašam u pozorištu. Dama sam jer bacam đubre u kontejner, a ne kroz prozor. Dama sam jer se izvinim kad podrignem. Dama sam jer sam matora da igram igrice. Dama sam jer sam “in medias res” ili ti po srpski – ožeži po rebrima ili večno ćuti.

Kad pomislim na ljubav, pomislim na kafu. Kad vas neko stvarno pozove na kafu. Ili vam eventualno kaže idemo na kafu, a odete na pivo. Ili kad gledate film. Ali da ga stvarno odgledate do kraja.

Pomislim da ste spremni zbog nekog da lupate o šerpe, samo da bi mu uhvatili pogled. Podeljen kolač. Vreme koje je onako, a vama sve super. Kad recitujem baljezgarije, a dobijem osmeh. Kad mu pokažem svoju omiljenu ljuljašku na Tašmajdanu. Kad moj ker reži na njega, dok se cmačemo. Kad zalutam u tuđi stih, pa se setim ko me drži za ruku. Ko me drži. Pa stegnem jače.


Pomislim da smo svi posebni, a u stvari smo u ljubavi isti. I svi smo pomalo onaj Marko i Tijana. I sve Milene, Ane, Jovane, Marije, Hristine, Bojane, Aleksandre… i Tijane postoje da se vole.

Autorka: Tijana Banović
Fotografija: Tijana Banović

Monday, January 26, 2015

Hejt je okej!

-          Znaš ono kad smo bile..?
-          Ne znam.
-          Čekaj, nisam dovršila pitanje.
-          Nemoj.
-          Što si hejter?
-          Ne znam.
-          Hoćeš da idemo do grada?
-          Neću.
-          Što nećeš?
-          Neće mi se.
-          Je l' taj izraz postoji?
-          Ne znam.
-          Onda ostani kod kuće i piši.
-          Što?
-          Zato što ljudi vole da te čitaju.
-          Koji ljudi?
-          Ovi što te lajkuju.
-          Šta znači lajk?
-          Prestani!

Pre par večeri me obuzela Muza, inspracija, šta god. Tu je bila i januarska letargija i postpraznični smiraj. Period cirkularnih poruka je, vaistinu, uspešno završen. Navratila je i neka depresija od pola sata, ali bože moj, pola Srbije je depresivno, pa mogu i ja da  izdržim pola sata. Učila sam i istoriju dizajna. Lepo je. Ali ubija. Onako me lepo ubija, jer sam ispit počela da spremam u poslednjem momentu, naravno. Ali neću da vas gnjavim time. Na kraju dana mi bane na gajbu već pomenta Muza. Bila sam preumorna, bez alkohola u kući i rekoh joj: “Iš, spava mi se, svrati neki drugi put.“ I od tad je nema. Izgleda da se nadurila. A ja sam se razbolela i neće mi se. Ništa.

Razmišljala sam o jednom Hristininom tekstu u kom je napisala da je u prethodnoj godini naučila „da je okej kad nisi okej“. Znam da je okej, kad nisam okej. Ali da li sam to i naučila? I šta je uopšte, kad si okej?





Okej je kad čitav dan ne izađem iz kuće jer je napolju hladno.
Okej je što u sudoperi nekada bude toliko posuđa, da mi dođe da njime gađam namrgođene prolaznike sa terase koju zamišljam. Okej je kad zamišljam.
Okej je što jednom nedeljno dobijem neku online bračnu ponudu. Znači da me i dečaci čitaju. Da nisam bljutava. Da nisam Mir Jam.
Okej je što ne volim Mir Jam. I što sam u pojedinim segmentima Mir Jam sa brkovima.
Okej je što sam rešila da mi se ćerka, koju nemam, zove Iskra, pa mi je trudna drugarica ukrala to ime. Pravilo prvenstva i težeg je na snazi.
Okej je što neću da radim više, da bih imala više i da bih sa tim “više” kupila haljinu. Haljinu u kojoj bih izgledala mlađe i lepše. Realno, nekada me je baš briga kako izgledam.
Okej je što nekada dok lupam po tastaturi pomislim kako će to lupanje da čita moja majka. Ili razredna. Ili komšiluk. I bude me sramota. Ali, samo par minuta.
Okej je i što mi je Jovana napisala da fino pišem i da ću jednog dana “svojoj deci divno umeti da objasnim svet”. Svet. Deca. Velike reči. Sklonila sam se u ćošak i malo sam zaplakala. Plakanje je isto okej.
Okej je što sam onog dana u kafiću vratila kafu, jer nije bilo mleka. Ne mogu da pijem kafu bez mleka, iako znam da to u suštini i nije kafa. Jednostavno, konobarica me nije saslušala. Ružno je kad vas neko ne sasluša. Nije važno čime se bavi.
Okej je što znam šta je domaće meso koje se trpa u kese i stavlja u zamrzivač. I što se trudim da ja ne budem nečije meso. Ili svačije. I što sam videla kako se kolje svinja. I što sam jednom zaklala kokošku. I što ne volim pihtije. I što imam selo. I što nisam rođena u Beogradu. I što slabo idem u svoj grad. I što ne volim autobuske stanice. I ljude na autobuskoj stanici.
Okej je i što poludim kad izgubim 2% na testu, pa odem u frižider da se izlečim. I što sam perfekcionista. Što sam perfekcionista u sopstvenom haosu.
Okej je što nekad poželim da se potučem. I što me nervira generalizacija, globalizacija, konzumerizam i potrošačko društvo. Što me nekada nervira društvo.
Okej je što me nekad boli uvo za ostatak sveta, kad sam sklupčana pod lamperijom u svoja tri ćoška, koja uredno plaćam.
Okej je što sam našla deo sebe u rečima iz filma “Neposlušni” – ona voli mnogo da spava, jer voli malo da bude budna. Ili tako nekako.
Okej je što kažem jebiga, kad mislim jebiga. Ili kad ne znam šta da kažem. I što me psovke oslobađaju kad sam nervozna.

Zato, jebiga, valjda je i ovaj tekst okej, čim sam vas dovukla do poslednje rečenice.



Autorka: Tijana Banović
Fotografija: pinterest.com

Monday, January 19, 2015

Tašmajdanski džez

Tašmajdanski park mi je must-have-destinejšn ovih dana. Izvrtim sa kerom par krugova, pa sednem u “Šansu” na čaj. Kad se malo zagrejem, kradem deci ljuljaške. Kulturno im objasnim da moj ker mnogo voli da se ljulja u onim velikim ljuljaškama. Gledaju me par minuta zbunjeno, onda bace pogled na belu pufnu, razneže se i nekako siđu. Tada se nas dvoje zavalimo i gledamo u nebo. Nertko mu objašnjavam šta je jesen, zašto lišće opada i da golubovi uopšte nisu ukusni. Važno mi je da moj ker, iako ima pet meseci, zna ponešto o pravom životu. Život nije samo veliki jastuk i topla soba, jutarnja šetnja i jurcanje za kerušama.


Isti ritual smo imali i ovog jutra. Lažem, bilo je podne, samo sam htela da ispadnem fina u prethodnoj rečenici. Samo što je naš ritual prekinulo jedno ime – Vanesa. Elem, dok smo zavaljeni u ljuljašci, moj ker i ja, pričali o nekim strašno važnim stvarima, prišao nam je jedan dečak.

- Pa, Vanesa šta ima novo?
- Mislim da si me pomešao sa nekim – bila sam zbunjena.
- Nisam, Tijana, samo se šalim.
- Okej, je l’ ovo neka strašno loša skrivena kamera? – bila sam još više zbunjena.
- Ček, niko ti do sad nije rekao da ličiš na Vanesu Paradi iz mlađih dana? Samo bez onog razmaka između zuba.
- Niko. I niko me nije oslovio tuđim, pa onda pravim imenom. Sem, kad me je jednom neki nebitan lik nazvao imenom svoje bivše devojke. Zato je, valjda i postao nebitan lik.
- A, što si psu dala ime Radoje?
- Zbog goluba iz “Montevidea”. Kažu da po zanesenjaštvu podsećam na Božu Dunstera, pa se ime nekako samo nametnulo. Nego, odakle znaš kako se zovemo moj ker i ja?
- Čitam tvoje kolumne.
- Okej, je l’ nije problem da oćutim par minuta, dok ne smislim šta ću da ti kažem?
- Nikakav problem.

Ćutala sam i posmatrala dečaka kog definitivno vidim prvi put. Da ne uhodi devojčice i pse po parkovima i da me nije prepao, rekla bih da izgleda skroz normalno. Štaviše, sladak je. Zbunjeno sam piljila u njega i stvarno nisam želela da izgovorim onu tupavu rečenicu: “Izvini, je l’ se znamo?”

- Da ti skratim muke. Ja sam saksofonista iz tvoje priče. Znaš, onaj komšija što svira džez koji ti ne razumeš. Par puta si me spomenula. Komšinica Mara prati BlackSheep, pa mi je jedno jutro rekla da si pisala o meni. Ona ti je par puta napravila vanilice i krofne, a ti je nigde nisi ni provukla. Malo je uvređena zbog toga. Tako sam saznao za tebe.
- Sad me je sramota. Nisam htela da oskrnavim džez.
- Ma, kakvi! Lep je osećaj kad saznaš da si ušao u nečiju priču. Dobru priču. I da neko voli čak i tvoje greške.
- Da, greške mogu fino da zvuče. Nego, ne čujem te u poslednje vreme.
- Odselio sam se. Devojka i ja smo iznajmili veći stan. Navrati sa društvom na svirke, kad god želiš. Dodaću te na Fejsu.
- Znala sam da nisi umro i da te nisam izmislila!

Smejali smo se. Dodali smo se na Fejsu i onda smo se iskrali sa Taša. On u jednom pravcu, a ker i ja u drugom. Osećala sam zapršku u vazduhu i brujanje saksofona u ušima. Pogledala sam u Radoja i rekla mu: “Sledeće jeseni te upisujem u muzičku školu! Ima da sviraš džez!”

Autorka: Tijana Banović

Fotografija: Tijana Banović


Friday, January 16, 2015

Dok peva Leonard Koen

- Kako si se provela za praznike?
- Jela sam i spavala. Zagrlila sam celu familiju. Mami sam rekla da je volim i da svaki put pomislim na nju, kad onako lagodno istersem stolnjak sa mrvama posred Slavije. Naglasila sam da đubre bacam u kontejner, jer sam ipak, dama. Sve u svemu, hedonizam sa primesama nežnosti.
- Stvarno si se sankala ili je to samo onako u priči?
- Najstvarnije. Nikad kod mene nije samo onako.
- Jeste li izlazile negde?
- Jesmo, ako pod izlaskom podrazumevaš tri osobe: „ženu-majku-kraljicu“, koja je svoju bebu uspavala da bi se smejala sa „ženom-mačkom-kraljicom“ i sa mnom. Jedna je pričala o bebi, druga o mački, treća o psu. Svaka o svom „detetu“. Oplele smo i po ljubavi, ali sam im obećala da to neću „da mećem u novine“.
- Čim toliko ćutiš o njemu, znači da ti si dopada malo.
- Dobro, dopada mi se više nego malo.

Upalila je cigaretu i srknula kafu. Čekala je detalje. Rekla sam joj da je nešto stariji od mene. Da sam ga slučajno upoznala jedne večeri i da sam se zaljubila na prvo slušanje. Poludela je kad je saznala da je muzičar. Smatra da je svaki muzikant „hodajući flert“. Poludela je kad je saznala da je ovog puta ozbiljno. Kada sam joj priznala da sam počela da ga osećam, pre nego što sam ga dotakla, prekinula je ovu agoniju od bljutave romantične priče neočekivanim pitanjem:

- Ma, je l’ se ti to udaješ ili me zajebavaš?
- Ne udajem se. Prevelika je to papirologija. Ali, sam sanjala kako mi je poljubio ruku. Izguglala sam u online sanovniku da to znači: poštovanje i divljenje. To takođe znači da sam tri pesme slušala besumučno ceo dan, pa je njegova pojava u mom snu, sasvim logično objašnjenje.


- Jung se prevrće u grobu! Preživela sam tvoje zaljubljivanje u likove iz romana i ove koje pokupiš na asfaltu. Zaboga, je l’ te opet radi fikcija?
- Nije fikcija, nego Leonard Koen.
- Od kad njega slušaš?
- Od onog momenta kad je neko pustio njegov koncert iz Londona.

Neko ko savršeno ćuti. I ko me nikada neće naterati da napišem priču o tužnoj guski koja se udavila u potažu, zbog ljubavi.

Zato što sam borac za prava gusaka. Zato što je u mojoj glavi potaž fensi naziv za čorbu. Zato što guske ne ostavljaju na cedilu bolesne članove jata, već su uz njih dok ne ozdrave, ili dok ne umru. Zato što guske imaju srce. Zato što su guske mnogo veće od nekih ljudi i ne zaslužuju davljenje u nekoj tamo čorbi.

Eto zato.
Ali hoću da naučim da ćutim sa njim. Dok peva Leonard Koen.

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: pinterest.com
Izvor: blacksheep.rs



Wednesday, January 14, 2015

Crna rupa

“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način”, napisao je Tolstoj. Moju srećnu porodicu sam lično ja pretvorio u nesrećnu. Eto, tek tako. Dovoljan je bio samo tren. Sada sam sakriven pod zemljom. Živim u mraku. Hranim se sa svetlošću koju mi ona donese. Sve ove godine je posmatram kako raste, kako se menja, kako ŽIVI. Pametnija je sa svakim novim prolećem. Do juče sam joj čitao ruske bajke, a sada već sanja o muškarcima koji nisu uvek fini prema njoj. Zbog toga poželim da ih prebijem, ali ne uspevam da izađem iz ove mračne rupe. Volim muziku njenih štikli. Često mi vetar donese miris njenog parfema. Dok čita knjige među svojim jastucima, smirena je. I ja sam tad smiren. Zaplače svaki put kad otvori onu malu muzičku kutiju. Sobu oboje suze i Rahmanjinove note. Koliko sam se samo pogađao za tu skalameriju nedaleko od Crvenog trga…




Pre par godina je položila svoj prvi ispit. Radovao sam se, ali za to nije saznala. I dan danas zavodi dok recituje Puškinove stihove. Samo čujem “Я вас любил”. Plava, krhka u debelom kaputu, da je ne znam, pomislio bih da je najlepša Ruskinja koju sam ikada video. Moja “djevuška” želi da postane spisateljica. Ponosan sam zbog toga, jer sam je ja naučio da piše još dok je bila u vrtiću. Tada me nije sputavala ova glupa rupa. Sada je drugačije. Sada je sama.
Nikad je nisam odveo u veliku Rusiju. Nije da nisam hteo, naprotiv. Poslovne obaveze mi to nisu dozvoljavale. Želeo sam da joj pokažem Sankt Peterburg i “bele noći”, dok se moje noći i dani nisu pretvorili u crno. Pre par dana je osvojila još jednu književnu nagradu. Publika je aplaudirala. Ja nisam uspeo, jer su mi ruke prekrivene zemljom. Rastužio sam se zbog toga. Hteo sam da zaplačem, a onda je izgovorila:

“Ovu nagradu posvećujem svom ocu, koji me čuva svih ovih godina. Znam da me čuje i da aplaudira zajedno sa vama!”

Nastavio sam da počivam u miru.


Autorka: Tijana Banović
Fotografije: weheartit.com
Objavljeno na: blacksheep.rs



Kratka priča “Crna rupa” se našla u zborniku pobedničkih i odabranih radova 3. FLERT-a (Festivala lepe reči Titel), 2013. godine. Na II međunarodnom festivalu poezije i kratke priče Mihajlo Kovač kratka priča “Crna rupa” osvojila je prvu nagradu. Predstavljena je na festivalu ČitamČitaš. 

Saturday, January 10, 2015

Ne volem

Ne volem kad me neko zgazi, a obula sam nove cipele. Na štiklu. Gaženje dok plešemo volim i sve što ide uz to. I kad me pustiš da ti stanem na prste. Drugačije ne bih ni mogla da dotaknem tvoju donju usnu. Ni ovlaš, a znaš i sam koliko je ovlaš bezveze.

Ne volem što nekad prva saznam. Ne volem ni što poslednja saznam.

Ne volem što sam predugo ostajala. I što nekog nisam ranije upoznala. Što je sada kasno da mu budem prva, za nešto. Devojčice vole da veruju da su prve. Neće ti to nikada priznati. Reći će ti da ih je baš briga. A nije ih baš briga. Prve se pamte. Prvoj se vraćaš. Sa prvom sve upoređuješ.

Ne volem rasprodaje. Bojim se onih žena koje omamljeno čeprkaju po krpama. Tada pomislim na materijalno. Da verujemo da nas garderoba leči. U stvari te leči park. Uzmeš svog psa u šake, olabaviš povodac i baciš mu pileću nogicu. Mora da bude dimljena, ako hoćeš da ti ovaj eksperiment uspe. I veruj mi, nije napolju hladno, ako nisi hladan ti!

Ne volem što se saksofonista odselio iz moje zgrade. I što je džez zamenilo ružičasto arlaukanje. I što se niko u zgradi ne buni. I što se pretvaram u bakicu koja poželi da im uleti na žurku, sa izgužvanom spavaćicom i kalašnjikovim. Moja baba kaže da sam rođena da dižem bune i frku, da je to jedan od razloga zašto se nikada neću udati. Nisam naučena da ćutim i da ućutim. I da ignorišem… arlaukanje.
Ne volem ove što su odskora vegeterijanci i vegani, jer je to moderno, a sa druge strane furaju krzneni gunj. Takvima volim da izlažem svoje teorije zavere – da u integralnom keksu ima više šećera nego u čokoladnoj torti od dvajes’ jaja, da je crn hleb taman – jer ga u stvari boje čajem. Zato vam najavljujem trend za predstojeću zimu: sarma je mala crna haljina! Ostatak modnih krikova možete pročitati na mom fešn blogu (ukoliko ne popijem tužbu od neke pekarske industrije).

Ne volem što zaboravljam važne datume. Nisam programirana za brojeve. Čak, ni za važne brojeve telefona. Da padnem u sopstvenoj kadi, tu bih i umrla, jer ne znam napamet broj hitne pomoći. Nervira me što mi je potreban Fejsbuk da bih nekom čestitala rođendan. I što moj tefter sa obavezama ne zvoni.


Ne volem što se tripujem da će moj nerođeni sin postati huligan ili edipovac. I što ću se izgubiti između držanja uz suknju, odvajanja od suknje i autoriteta. I što prosto nekada neću znati kako da ga posavetujem. Ili što neću biti dovoljno kul da mi kaže da ima devojku. Što neću biti kul da mi kaže. Malo se smirim kad pomislim da će do tada postojati psihijatar za sve. Ili da ću imati dovoljno kul muža da izmisli takvog psihijatra.

Ne volem što uglavnom plačem samo na njegovom grobu, dok pričam sa crnom pločom. I što me nije naučio da jače udaram dečake. Što nije tu da mi kaže da sam ispala okej, kakva sam mogla da budem. Što nije tu.

Ne volem kad mi neko kaže da treba da odrastem. Da se uozbiljim. Da ne očekujem više nikada poljubac na kiši. Da sam prerasla leptiriće. Da si u kasnim dvadesetim mator za glupiranje, za romantiku, za crtani film, za pidžamu sa srculencima. Da roze treba da zameniš košuljom. Jednobojnom. Da u knjižarama listaš literaturu za decu, samo kad kupuješ poklon drugarici koja se porodila. Neću! Sve dok se moje telo uklapa u garderobu sa dečjeg odeljenja. Tufnastu. I dok si ti tufnast.

Ne volem kad šefu izložim svoju fenomenalnu ideju na koju sam potrošila čitav dan i uz to ogulila svoj crveni lak debelo, a on podigne obrvu. Ili mi kaže da je neizvodljiva, da je previše kreativna, ili “čudnjikava”. Da sam preterala. Dragi šefe, ove godine sam naučila da je marketing preterivanje. A, da… i par ubačenih stranih izraza koji su u trendu.

Ne volem boraniju. Kad ujutru iskašljem “duvanskog žele zeku”, pa pomislim kako umirem. Kad kasnim. Kad je kasno. Kad osećam da je kasno, a opet se trudim. Jednu ulicu, jer mi u njoj odzvanja pesma koju sam čula sa pogrešnom osobom. Čula, osetila i sad je vučem na levom ramenu, ko pun pijačni ceger. Nekad je lepo ne osećati. Reći budali: “Sjaši, ne zaslužuješ ni pivom da me častiš!”

Ne volem kad ne mogu da poentiram kraj priče. Da zadam završni udarac. Kad čudo od kursora svitka na monitoru i zajebava me. A ja se vrtim oko te jedne rečenice.

Ne volem kraj. Kraj u suštini ne postoji.

Muzička podloga za kraj: “Prodaću onu moju kućerdu na lakat, pa nek’ je stoput dedina, da kupim jahtu i dva vesla i onaj šešir rogozan, pa tebe di nas niko ne zna odvozam…”


Autorka: Tijana Banović
Fotografije: favim.com

Friday, January 9, 2015

Matora za spust?

Sve je belo. Jednostavno, prekriveno i umotano u to belo. Nežno pada, pa mi se vrti u glavi. Stojim na vrhu jednog belog brda. U belom selu, negde u Srbiji. Iza mene je bela kuća iz koje dopire neka čudnjikava muzika. Mešaju se stilovi, jer brat zajebava stari radio. Čujem njegov smeh i majku kako pevuši. Posle par minuta mu kaže: „Pa, pusti neku pesmu do kraja!“ Okrećem se ka beloj kući i dovikujem: „Kraj ne postoji, ljudi!“ Eho te rečenice se prožima sa belim. Zveči escajg. Šušti praznično. Baka poentira: „Zamolite je da ne filozofira, Božić je! Pretvarajmo se da smo normalni, makar za praznik.“

Osmehnula sam se i spustila sam svoju guzicu na belo. Pogledala sam na gore, isplazila jezik i počela sam da jurim pahulje. Ukus detinjstva.

Napravila sam jednog anđela u snegu. Osećaj detinjstva.


Otresla sam belo i osvrnula se oko sebe. Nikog nije bilo. Nakrivila sam kapu i bacila pogled na brdo. Prazno je. Znate, kad sam ja bila mala, na tom brdu se belo mešalo sa šarenim kapama, debelim mokrim jaknama i rumenim obrazima. Vrištali smo od sreće. Spuštali se i vraćali na vrh. Zadihani, umorni, ali smo se vraćali. Pa opet spust. Na sankama, džakovima i gumama. Neki su imali i kliska ili neke fensi kese. I to je sve što nam je bilo potrebno za sreću – malo plastike i drveta. Počeli smo da se pretvaramo da smo normalni… i nekako smo zaboravili da se igramo. Jednostavno smo počeli da komplikujemo. Izgubili smo se u sazrevanju, u prevodu, u priručniku za samopomoć, u praznoj kafi, u kuvaru sa fenomenalnim nazivom „Sve za 15 minuta“. Ne znam što. I ne znam gde. Planiram da unajmim psihijatra i da ga pitam: „Jesam li ja normalna, ako i dalje verujem da sve možemo i za manje od jednog minuta? Ili za par sekundi uz primesu plastike i drveta?“ I takođe, kad sam već rešila da platim nekome da me sasluša i da mi da „učene i medicinski korektne“ odgovore na moja pitanja, čika psihijatra ću pitati da li je izvodljiva sledeća konstatacija gospoje Čalić: „Ti Tijana možeš da budeš sve što poželiš.“ Objasniću mu da se ova konstatacija ne odnosi na priče koje pišem, jer razume se, u svojim pričama nekako uvek ispadnem faca. Egocentrik, romantik, maštar… Suština je i ta da me ljudi pitaju da li sam u realnosti ista kao ona Tijana iz priča. Suština je da me fikcija voli.

U to ime, dok ne dobijemo odgovore o normalnosti i igranju u današnje vreme, odlazim da izbunarim svoje stare sanke. Nakriviću šarenu kapu i pomešaću kosu sa belim. Ne treba mi psihijatar da mi kaže da li sam matora za spust. A, belo selo neka priča kako sam vrištala od sreće. Belo nekad nije jednostavno, prekriveno i umotano. Belo nekad ne pojede sve.

Autorka: Tijana Banović
Fotografije: pinterst.com

Deda Mraz se ne drogira

Knez Mihailovu ulicu izbegavam u ovo doba godine. Ne volim veštački proizvedenu euforiju, posebno ne ovu novogodišnju. Nisam hejter, jednostavno ove godine je ne osećam. Kad ne osećam, ne radim ništa. A u moje ništa se ovog puta nije uklopio kez, kićenje kineske jelke i razvlačenje sijalica po kući. Jedan prijatelj mi je rekao da je to čudno, jer je decembar mesec emocija, mesec presabiranja, donošenja odluka. Pomislila sam: “Batice, ove godine sam imala previše emotivnih skokova i padova, presabiram se skoro svakog dana, tako da je u mojoj glavi stalno decembar. Doduše bez šljokičavih detalja i petardi.”

Elem, zbog jedne kafe i onog standardnog “vidimo se na kraju Kneza”, naletela sam na Deda Mraza. Odlučila sam da mu priđem i da prvi put ozbiljno porazgovaram sa njim.

-Zdravo, Deda Mraze. Kako si?
-Ho, ho, ho, hvala na pitanju. Deda Mraz je odlično. Jesi li bila dobra ove godine?
-Nisam bila dobra, ali sam dobro. Uostalom, shvatila sam da to i nije toliko važno kad su tvoji pokloni u pitanju.


Usledio je muk. Tu nasred ulice, Deda Mraz u iskrzanom kostimu me je zbunjeno gledao. Ćutanje sam shvatila kao znak odobravanja, pa sam nastavila svoj monolog:

-Evo, podsetiću te. Pre dvadeset i dve godine sam ti tražila barbiku crnkinju, a dobila sam džemper sa irvasima. Kad sam ti pisala pismo i tražila Marka, ti si mi na vrat nakačio Darka. Cele godine sam bila ubeđena da nisi razumeo moj rukopis i da si slučajno omanuo, za jedno slovo. Onda sam ti tražila “Knjigu o džungli”, a dobila sam kutiju sa otužnim čajnim kolutićima i haljinu od pliša. Čajne kolutiće sam umakala u mleko, pa sam ih nekako i pojela, ali haljina… I dan-danas se isfrustriram kad pomislim na onu ogromnu kragnu. Ubeđena sam da sam na nekoj tvojoj crnoj listi i da pokloni uopšte nemaju veze sa onim da li sam dobra devojčica ili ne. Konstantno si me trolovao za svaku Novu godinu, a ironija je ta, što ja i dalje verujem u tebe! Da, ispred mene je Deda Mraz sa fejk bradom i crnim obrvama, a ja verujem u njega. Zato hoću nešto da te pitam.

-Slušam te, devojčice.
-Deda Mraze, iskreno mi odgovori, da li se drogiraš?
-Iskreno, Deda Mraz se ne drogira. Nekada, dok žurim svima da odnesem poklone, pogrešim. Znaš, ko puno radi taj i greši. Hajde da zakopamo ratne sekire. Šta želiš ove godine?
-Želim da sazrevam, ali da ne odrastam. Da zatvorim vrata, da kreiram novu sobu i da u njoj otvorim prozor. Dosadilo mi je da maštam o svom balkonu. Znači, hoću pravi balkon, sad nisam metaforična. I dosadilo mi je da mi govore da sam jaka. Malo te smori što jake devojčice svi vole, jer one ne očekuju ničiju pomoć. To nije znak da jakim devojčicama ne treba ruka i srce. I hoću ljubav. Veliku i crvenu. Ne moraš da je pakuješ, alergična sam na celofan. Jesi li zapamtio?
-Zapamtio sam sve. Pokloni će te čekati ispod jelke, posle ponoći.
-Ove godine nisam okitila jelku. Da li će to negativno uticati na našu saradnju?
-Deda Mraz je svemoguć. Pokloni će te čekati u sobi. Sobu, pretpostavljam da imaš?
-Imam. Kad uđeš u sobu, slobodno se posluži višnjevačom. Stoji na šanku. I još nešto, ako opet omaneš sa poklonima, kunem ti se, sačekaću te sledeće godine u Knezu i prebiću te! Srećna ti Nova godina, odoh na kafu.


Autorka: Tijana Banović
Fotografije: favim.com